043 Tuga i žalost

Nisan baš ima namjeru na ovom blogu pisati o svojim privatnim stvarima, ali ipak kroz priču sklizne koja informacija van. Za ovaj post mi neće sklizniti informacija van, nego ću je sam izbaciti.

Glazba.

Koju glazbu slušam? Kako sam rođen krajem 60-ih logično je da glazbu slušam nekih tridesetak godina (ne mora bit logično, ima ekipe moje generacije, a ne sluša ništa … osim Sabora) i da od moje mladosti slušam razne glazbene pravce, razne grupe i izvođače na raznim nosačima zvuka.
Može se reći da pripadan gramofon-generaciji. I dan danas ga slušan i upravo u ovom trenutku se na mom gramofonu nalazi Alphaville – Forever Young iz 1984. A sljedeća za slušat je dupli LP Hair. Malo me nostalgija vata. Sitija san se nikidan kako je Vau Vau Jazavčar reka u policiji da nije peder, ali da Mick Jaggera nebi odbija pa san odma ploču pripremija.

Inače, nekako mi se čini da ono šta slušaš kroz mladost, recimo do punoljetnosti, to ti ostane za cili život. Npr. iman sve ploče i CD od Depeche Mode. I smatram da je zadnji njihov album koji valja (uključujući i sve prije njega) “Music for the masses”. Aj, može se još Violator provuć, ali ono nakon Violatora niti jedan stari depešovac neće priznat. Kraftwerk slušan od Man Machine. Jarre-a isto odavno.

Da ne ispadne da san ljubitelj samo glazbe na tipke, moran se odma ispravit i reć da san veći ljubitelj glazbe na žice.Triba li nabrajat? Rolling Stones, Deep Purple, Led Zeppelin, Pink Floyd… onda malo žešće, Iron Maiden, Metallica. 10.08.2008. Split.

99% te glazbe iman na stotinama CD-a (original), DVD-a (original) i LP ploča (samo original i postoji budući da nijedan dokoni inžinjer nije izmislija gramofon-R i prazne ploče). Onaj 1% priznajen iman u mp3 obliku na računalu.

Stavija san svom starijem, koji je tinejdžer, u sobu i PC i HiFi sustav. I to pravi HiFi sa pojačalom, CD-om, Wharfedale zvučnicima i TDL Nucleus subwooferom. I dosad me nije iznevjerija. Vidin da mu je drag i Alexander the Great i Boing Boom Tschak. Nadan se da neće zastranit i da san ga u dobrom smjeru ispalija.

A ko je to zastranija? Ko je koga utreso ispalija?

Kao šta san ranije napomenija u tekstovima, apsolutni prioritet kod servisiranja računala je sačuvati podatke od korisnika.

Budući da se informatikom bavim od ’83, a zadnjih 16tak godina od toga živin, moglo bi se reći da iman nekog iskustva sa računalima. Moglo bi se reći da san sa računalima od samih početaka informatizacije na ovom području. Još od zelenih ekrana i gumenih tipaka. Da san arheolog moga bi reć da san vidija dinosaure uživo.

I zato zbog toga mogu neki presjek izvuć.

Dok pohranjivan podatke od korisnika nikad ih ne otvaran. Niti me zanima, niti je to profesionalno a niti iman vrimena. Međutim, kako korisnici te podatke držu svukuda po hard disku, više-manje uvik moran pritrest sve da mi štogod ne promakne. Nije jedanput bilo da se slike držu u C:Program Files…

Ne otvaran ih, ali vidin kojeg su tipa.

Prije 10-15 godina prosječni korisnik je na svom računalu ima prosječne podatke. Ima je malo slika, malo dokumenata, malo glazbe. Ali isto tako prosječni korisnik je ima i prosječno godina. Bija je punoljetan.

Danas je situacija skroz drukčija. Kad kažen danas mislin na zadnje 2-3-4 godine.

Kao prvo, prosječni korisnik računala je maloljetan. To u biti uopće nije loše, čak dapače, to je dobar znak ako želimo biti zemlja znanja.
Kao drugo prosječni podaci su također drukčiji. Dokumenata ima slabo, slika nešto a najviše je glazbe.

Koje glazbe?

E, to je ono šta je tuga i žalost. Cajke, cajke i samo cajke. I to one najtvrokornije uvozne koje nijedan veniš ne može isprat. Jel to moguće? Moguće je, moguće, i te kako je moguće. Tamo di je puška omanila, nota je pogodila “u sridu”.

Jadna nam pura. Pašćemo bez ispaljenog metka.