048 Distributerski target

Budući da je uvoz i distribucija informatičke opreme dio hranidbenog lanca, koji se proteže od kineske zabiti do fensi-šmensi kancelarije nekog lokalnog moćnika ili dnevne sobe nekog jadnika koji je platija tek treću ratu svoje PC kante, došlo je vrime da se malo pozabavimo i ovom karikom lanca. Doće i Kinezi na red, ne bojte se…

Dakle, uvoznik informatičke opreme je pravna osoba čija je osnovna djelatnost uvoz i distribucija informatičke opreme. Uvoznik u principu triba bit jaka i stabilna firma, jer triba imat dosta love za izrigat avansno robu, a onda čekat da domaći dileri to prodaju, naplate i plate. Nema u Kineza na brukvu.

Domaći distributeri se vole kititi raznoraznim činovima, gajtanima i vještarstvima pa tako postoje generalni, autorizirani, ekskluzivni, premium itd., a budući da mi na ovom blogu volimo stvari pojednostavnit reći ćemo da su oni svi legalni šverceri koji plaćaju porez i ne prodaju ispod banka nego iz kancelarije. Kupuju robu vani jeftinije i ode prodaju skuplje. Od te razlike primaju plaću. Jednostavno da jednostavnije ne može bit. Niti tu robu nadograđuju, niti prepakiraju, niti apsolutno ništa s njome rade, u većini slučajeva je krajnji kupac taj koji prvi pomiriše kineski zrak kad otvori proizvod (npr. hard disk iz antistatične vrećice). Tako da distributer nikako ne može dobit ptičju gripu nego opet raja najebe…

Dakle, nije baš neka velika filozofija biti “generalni uvoznik i distributer” npr. Pyongyang memorijskih modula za RH. Pogotovo memorijskih modula općenito, jer im lager od 3 miljuna kuna robe stane u kutiju postola br.45. Čak dapače, niti ne daju jamstvo, već jamstvo daje proizvođač. Dakle, ako kupcu rikne koji Pyongyang memorijski modul, onda mu ga distributer zamijeni, a distributer kad skupi određenu količinu robe za reklamaciju pošalje nazad i dobije ili novu istu takvu nazad ili financijsko odobrenje koje može koristiti pri idućem uvozu.

Nadam se da san ugrubo objasnija kako funkcionira ova karika lanca. Ako dosad nekome nije jasno ili nije zanimljivo, ima krasnih blogova o putovanjima, balkonskom cvijeću…

Sve u svemu, gledajući iz kantuna jednog skladištara ili komercijalista, prodavali oni boje i lakove ili hard diskove isti je kurac. Ušlo toliko, izašlo ovoliko, na lageru ih mora bit onoliko.

Uzmimo za primjer neku informatičku firmicu koja se bavi prodajom i servisom informatičke opreme. U takvoj firmi postoji samo 1 kat piramide. Šef odnosno vlasnik i djelatnici. Svi moraju bit stručni, svak mora doprinosit djelatnosti firme. Nema u takvoj firmi portira, glasnogovornika i ostalih džabalebaroša.

Za razliku od male, stručne, brze i nadasve prijateljski raspoložene informatičke firme postoji i velika, troma, spora informatičko-distributerska firma.

Koliko je ta firma uopće informatička? Vrlo malo. Kao šta san maloprije naveja prodavali oni kokice ili grafičke kartice skladištaru koji primišta kašete i palete isti je kurac. On je uvik kičmatrans. Komercijalist? Jebe se njega šta je na lageru. Serveri ili cimenat. Pari da je taj ikad bija u skladištu… Menadžment? Oni od informatike koriste jedino Skype da se pohvale drugim parazitima ko jebe bolju sekretaricu.

Piramida u organizaciji jedne distributerske firme

Masoni sa svoja 33 stupnja su goli kurac naspram piramide jednog domaćeg distributera koji prodaje npr. Grafičke kartice. To svi prodaju, pa da se neki nebi možda pripoznali. Mogli bi možda pripoznat sebe, pa onda mene.

E… dakle piramida takvog distributera obuhvaća cijelu lepezu nepotrebnih radnih mjesta počevši od tetke na centrali (nama informatičarima inače triba pred-razgovor prije glavnog razgovora… dragi moji distributeri nije vam ovo koncert pa da triba predgrupa) pa do predsjednika uprave. Prosječni distributer ima oko 60% ljudstva viška zato nam u Hrvatskoj hardware i je 30% skuplji nego vanka. Šta je najgore od svega sve su to privatne firme, a ipak su uhljebile pun kurac ljudi.

Target

Primjetija san još jednu nebulozu kod tih uhljebiteljskih distributera. Možda je to meni nebuloza, a u biti je The right stuff. Ipak san ja nepismeni seljo iz maloga mista. Šta ja znan o big biznisu? Možda se tako radi u cilome svitu, a ja san debil? Ali ipak, miljardu ipo je tvrdilo da je Zemlja ravna ploča, a jedan da je okrugla i bija je u pravu.

Enivej, radi se o famoznim targetima. Target. Koji je to kurac? To je cilj.

Eksplanejšn. Glavna njuška firme u svojoj zalizanoj glavi misli ovako: “Q7 me gušta misečno toliko, jahta toliko, kurve toliko, ljubavnice toliko, šmrk toliko, žderačina okolo toliko, žena i dica toliko. Jebate magarac, pa meni triba za normalan život 320.000 kuna misečno. Znači triba firma minimum izdilat 20 milja misečno robe. Alo dečkiiiiii, ajmo brifing da van kažen koliki van je target ovaj kvartal.”

I onda ovi jadnici non stop spamaju svaki dan kako ima “krasnih servera na akciji” – je baš mi je baba iz tripizdine naručila Itaniuma da joj broji ovce ili “platiš 3 dobiješ 4” – isto moćna akcija, vridi samo do podne pa sutra ujtro opet isti kurac.

Ljudi moji, ja razmišljan ovako: prodaće se kolko se proda, ni više ni manje, a NAJGORA stvar koju možemo napravit je da zadamo neki blesavi cilj, pa da svaki dan gledamo ki maniti jesmo li ukorak ili kaskamo. Sam sebi stvarat stres? Nisan popizdija.

Kako se oslobodit targeta? Sidi kući sa ženon i dicon, ostavi se kurvi i žderanja okolo, jeba te Q7 kupi Hondu Accord.

P.S. Pyongyang nije u Kini, nego je glavni grad Sjeverne Koreje.
P.P.S. Ne postoje Pyongyang memorijski moduli.