064 Đe su pare?

Opet post priko reda.

Inače, danas je po planu i programu triba ić post “Moja domovina” ali kako san jutros na poslu uvatija malo vrimena za bacit oko na nekoliko domaćih portala, kako bi bija u toku, a ne u škobi, jedan naslov mi je privuka pozornost. Kaže naslov “Đe su pare?”, “Vjerovnici u šoku.”
Da di će bit nego u šoku, neće in sigurno karanfili iz ušiju rast.

Dakle, nestalo je priko 100 milja kunića, a dužnik vridi milju. Dužnik je, naravno, informatička firma.

Sad vjerovnici vijećaju kako da ponovljenom revizijom i forenzičkim metodama uđu u trag imovini koja je sublimirala. Ne bi se sad tija praviti pametan, ali lipo san opisa situaciju u postu “Konkurencija”.

Međutim, bez obzira šta će se na kraju ustanoviti, čisto sumnjam da će to biti blizu prave istine i da će vjerovnici ikad vidjeti iti kune koje potražuju.
Ostaće samo pitanje: di su stvarno završile pare?

Pokušajmo dati odgovor na to pitanje. Samo su dva moguća scenarija.

Scenarij 1

Godinama se izvlačila lova iz firme, zavlačilo se dobavljače, poslovalo po sistemu “Daj mi novu robu pa ću ti platiti staru”. Otvarale se poslovnice po cijeloj lijepoj našoj, a radnici su radili za brukve. Dobavljačima bi s vrimena na vrime kapnila neka sića, tek toliko da odustanu od blokada i tužbi. Dok jadnicima nije dopizdilo i dok nisu rekli “Stop”. Onda je cila situacija ošla u kurac. Za firmu. Ali ne i za vlasnika.

Vlasnik je tokom godina, od tih stotinjak milja koji su isparili, stavija 50-tak sa strane, nek se nađe. Ako bude ko tužija, jebe ga se, nije vlasnik dužan nego njegova firma. A ako se šta i iskomplicira, nisu ovo kamioni ni začini pa da mora upisat prvi semestar trenutno najpopularnije akademije u zemlji.

Realno gledajući, jebe te se šta novine i portali pišu kad imaš 6-7 milja eura na nekom “ostrvu” od kojih si udaljen 2 klika mišem.

Međutim, nisan baš uvjeren da je ovo scenarij koji se dogodija. Iz razloga toga šta je vlasnik otvorija novu firmu, počeja ponovo raditi i dao tim istim vjerovnicima “časnu pionirsku” da će od sad sve biti po pe-esu.

Scenarij 2

U svakom biznisu graf poslovanja više-manje izgleda kao nekakav graf sinusne funkcije koja malo-pomalo raste, tako da ona vrijednost koja je prije 4 godine bila lokalni maksimum, danas je lokalni minimum. Pravi gazda proučava ove oscilacije i samim tim prilagođava svoje poslovne odluke, širenje i povećavanje ljudstva. Pravi gazda…

Međutim, u ovom slučaju je bija krivi gazda. Bija je gazda koji je pošto-poto tija ubit konkurenciju na način da bude sveprisutan, da se reklamira na televiziji, da se reklamira u svakoj jebenoj informatičkoj i dnevnoj tiskovini uzimajući bahato stranicu u boji. Tija je ubit konkurenciju po ciloj državi otvarajući poslovnice od matičnog grada do pripizdine u kojoj živu 3 stare babe.

Gruba procjena, (s obzirom na broj poslovnica, broj djelatnika, prisutnost u medijima i ostali mjesečni izdaci), hladnog pogona ove firme iznosi fantastičnih 3 milje kuna mjesečno. Što nas dalje vodi prema uvjetu od cca 400 milja brutto godišnjeg prometa da bi bili “u nuli”. Nema šanse. Nema teorije.

Kad je gazda skužija da se zauzdani vranac oteo kontroli, nije napravija sve šta je u njegovoj moći da snagom svojih mišića ponovo zauzda podivljalog kvadripeda. Ono šta je gazda napravija je to da je pustija uzde u tri pizde materine i uvatija se svom snagom za klupu na kojoj sidi. Dok su kola pičila nizbrdicom…

Para nema. Niti će ih bit. Ošle su na podmirivanje golemih troškova koje je taj mehanizam stvara samim svojim postojanjem. Možda je gazda čoknija koju pinkicu, bija bi blesav da nema digdi zavučeno bar 200-300 kiloeura.

Ali, ostaje činjenica da se vjerovnici mogu jebat u guzicu, naplatit se neće. Nek im to bude škola za buduća vremena. Lekcija koju su naučili na teži način glasi: “Više vridi 20 malih koji plaćaju nego 1 veliki koji ne plaća.”

Bez obzira šta jedan veliki uzima ko 40 malih… to gore…