068 Krivi smjer

Točka infleksije

Da li da pretpostavim da moje štovano čitateljstvo zna šta je točka infleksije ili da ne zna? Kako je rekla jedna pametna gospođa (bivša kolegica od Nisam Skrolo) : “pretpostavka je majka zajeba”, najbolje je ne pretpostaviti ništa nego jednostavno reći.

Točka infleksije je i ona točka u kojoj funkcija prelazi iz područja konkavnosti u konveksnost, i obrnuto. Radi “krivinu”, mijenja smjer. Funkcija nema šta upasti u pravi ili krivi smjer, funkcija samo piči svoje, ali neko drugi može nakon točke infleksije upasti u krivi smjer.

Naš današnji zadatak je locirati točku infleksije, postaviti dijagnozu, a potom prepisati terapiju za nezdravu funkciju koja je nakon točke infleksije ipak pošla krivim smjerom.

Target located

S obzirom da je ovo blog informatičara starog kova možemo pretpostaviti, bez da se zajebemo, da je ovdje glavna tema, ideja, misao, subjekt, predikat i objekt informatika, pa samim time ispada da je informatika nezdrava funkcija koja je nakon točke infleksije pošla krivim putem.

Vratimo se malo u prošlost kad je funkcija imala pravi smjer. U ta stara vrimena postojalo je dosta računalnih platformi na kojima su korisnici radili. Čak možemo i redefinirati pojam korisnika za ta vrimena jer 99% ljudi koji su onda radili na kompjuterima su bili geekovi sa znanjem i VOLJOM ZA UČENJE, za razliku od danas, kad na kompjuterima radi većina ljudi koji nisu niti zaslužili da imaju osobnu iskaznicu, a kamoli da imaju pristup komadu tehnologije kakav je računalo. (30% kućišta računala koji dođu na servis izgledaju gore nego stražnji branik vozila neke dalekovidne gospoje.)

Spectrum, Commodore, Atari, Apple (Lisa, odvaliću), Schneider, PC…

Upališ računalo i nakon desetinke sekunde desktop je tu. Neki kurac si spizdija? Resetiraš ga i opet je nakon desetinke sekunde sve u redu. Koji driver? Koji softverski kvar? Koja nekompatibilnost? Jel program napisan za komodorca, onda ima da radi, jedino ako nisi slučajno pomorac pa kupija u Dubai-ju spektruma sa zalipljenim C logom.

Operativni sustav je bija u chipu. Jedini softverski kvar si moga sam napravit, mojih nekoliko najčešćih i najdražih su bili “Syntax error”, “Return without Gosub”, “Next without For” itd. U biti, korisnik je sam bija stvaratelj softverskih greški, a sistem sam po sebi je radija savršeno.

U jednom trenutku operativni sistem se iz chipa priselija na medij. Prvo na razne vrste disketa (720K, 1.2 MB, 5.25″) tako da je za podizanje računala tribalo prvo stavit disketu sa operativnim sustavom, pa nakon toga disketu ako si tija učitat koji program (igru). 80286, OS/2, nakon toga MSDOS, instalacija na hard disk. Disketa je inače bila vrlo pouzdan nosač podataka, nešto slično kao “napiši na led i stavi na sunce” ili “uli mora u vršu”.

Do tad je pojam “cijena operativnog sistema” bio nepoznat. Uopće je pojam izdvojenosti operativnog sistem kao zasebnog bića bio nepoznanica.

I to je ta točka infleksije. Točno tog trenutka informatika, računala, operativni sistemi, i sve skupa je promijenilo smjer. Drugim riječima ošlo je sve u krasni kurac.

Pobijedija je PC, korisnik bez po muke može ispizditi operativni sistem da ne radi, ili da radi jadno i od tog trenutka funkcija je u krivom smjeru. Spectrum, Atari i Commodore su stavili ključ u bravu i danas ih se niko i ne sjeća, osim nas par budala.

Radija san tokom godina na svim tim računalima. Osobno sam i sam bio u posjedu C128D, računala koje je imalo 2 procesora i 2 operativna sistema. Ima san i matrični Schneider printer. Baš san blesav šta san to proda. Iman i još jedan “PERSONAL COMPUTER” iz tog doba, ali taj je zaslužija zaseban post.

Zamislimo slijedeću situaciju: jedva skucaš neku siću za kupiti novi LCD TV za dnevni boravak. Misecima nisi bija na kavi, rebatinke se iscufale, gume ćelave, pušiš ćike, nemoš nikog zvat, samo tebe mogu.
I, napokon doneseš svoj novi televizor doma i raspakiraš i upališ i kurac. Koji god botun stisnija 1, 2, 3 nema ništa, samo u gornjem livon kantunu piše veliko zeleno 1, 2, 3, AV.
WTF? What the fuck? Ili kako bi Benicio Del Toro u Usual Suspects reka “va da fa?”

Zoveš dućan. “Alo, kako ću namistit kanale?” – “Da, znate softver za namištanje i memoriranje kanala se prodaje odvojeno.” – “Pa koji kurac mi to nisi odma reka?” – “Žao mi je, takve informacije se dobivaju samo u malim specijaliziranim radnjama, mi smo trgovački centar, nas boli kurac za kupca.”

Ima li ikakve logike da se osnovni softver za upravljanje bilo kojim uređajem “prodaje” odvojeno? Ima li ikakve logike da se uopće prodaje? Koja je vridnost softvera bez uređaja? Koja je vridnost uređaja bez softvera? Šta je tijelo bez duše?

Zašto se to prominilo i rezultiralo time da 50% svih svjetskih računala je operabilno 50% vrimena?

Ka si mi da govno, daj mi i pinjur. Nisan još naiša na restoran u kojem se posebno naplaćiva korištenje pribora za jelo. SVE JE URAČUNATO U CIJENU. A na računu piše: Tripice 1 kom – 30 kn…

E sad, njušin neke nadobudne mlade informatičare koji bi se mogli usprotivit ovim tvrdnjama, pa počet štricat nešto o otvorenosti PC arhitekture, o napretku,… Oni koji nisu kupili OS kojeg koriste (osim ako nisu pingvinaši) nek se poklope ušima, a one koji su legalno kupili OS kojeg koriste pitam: “Nije li te štrecnilo pri srcu (i pri novčaniku) kad si izbrojija 200 Eura za CD?”

Postoji li tehnička mogućnost za vratit se na pravi smjer? Postoji.

Prije 6-7-8 godina, ne sićan se točno kad, na jednom ICC je bilo govora da Intel planira pojedine modele ploča izbacivat u 2 verzije: standardnu i jaču, sa XPPRO u chipu. Bila bi skuplja nekih stotinjak dolara-eura. Računalo bi i dalje imalo disk na kojeg bi se instalirali programi, chip sa operativnim sistemom bi bija EPROM ili EEPROM.
Hvale vrijedan pokušaj, ali nažalost ostalo je sve na laprdanju marketinškog odjela. Da su ustrajali, i izbacili, nevjerojatno je koliko bi informatika bila bolja. Umisto toga su ubacili na ploču ovo sranje od Atoma na kojem ja sad tipkam (nije da ja neman bolji PC, ali 46EX500 mu je monitor pa je sve jasno).

Postoji li volja za vratit se na pravi smjer? Ne postoji.

Dijagnoza postavljena.

Pacijent?

Umro prije 20 godina.

Nadajmo se samo da bolest nije zarazna, pa da se ne proširi na mobitele, špakere i televizije…