082 Snađi se, druže

Dosad san dosta otrovnih strelica uputija prema dobavljačima i kritizira njihov rad i način njihovog poslovanja. Ne kažem ni da smo mi bezgrešni, ali jebi ga, moj je blog pa ja pišen šta je mene volja i šta mi paše.

Međutim, ipak ima svijetlih točaka i među njima. To su oni koji su malo mućnili glavom i svatili da svi oni koji nosom paraju nebo na kraju ga zabiju u nečiju guzicu. O čemu se radi? Radi se o tome da osim standardne prodaje dobavljač-mali dućan postoji još jedna vrsta poslovanja između ove dvi zainteresirane strane.

Šta se događa kad dućan naruči robu u dobavljača-distributera? Distributer pošalje robu i račun, a dućan zaprimi robu i račun i gleda kako će je što prije platit. Međutim kod ove priče postoje dva bitna faktora: 1.dobavljač je dužan odma platit PDV bez obzira šta se nije naplatija 2.dućan (ako je pametan) uzima samo robu koja “kuri”, robu koja je unaprid prodana, i robu za koju malo žešći dućani misle da će “kurit”. Dućan, ako je glup, uzme i boga i vraga robe i cila priča završi kako završi. (Ima jedan dućan u mom gradu di još ima na polici 17″ CRT monitora i USB stickova od 256MB).

Ova priča u principu nije loša ako je situacija normalna, međutim situacija nije normalna, a mi u informatici prodajemo luksuz. Bez eksternog diska od 500GB se može, ali bez kruva i parizera se ne može.

I zato postoji pojam koji se naziva konsignacija. Dobavljač nam pošalje robu, napuni nam police a ne mora platiti PDV na izdanu fakturu i s druge strane mi mu nismo dužni. Nadalje, jel bolje da roba stoji u mraku u njegovom smrdljivom skladištu ili lipo izložena da se brže proda? Naravno, nemoš sad uzet šleper robe i držat 2 godine.

Inače, mi svu robu uzimamo na fakturu, osim kod ovog dobavljača koji nam je daje na konsignaciju. Radi se o monitorima i još nekoj robi. Ne kažem da nema monitora povoljnije uzet i te druge robe ali eto, postoji također i pojam koji se zove vjerni kupac.

I ta roba se kako tako u ovoj kuratoj situaciji pomalo vrti, prodaje. Jednom davno mi je reka jedan poslovni partner da je izračuna da dnevno prodaje 1% lagera. Šta mu je lager veći i taj 1% je veći. Kako je čovik bija u biznisu parfema, a veli da mu je lager bija 400-500 kilo kuna ispada da je dnevno prodava 4-5.000 kuna parfema, u maloprodaji – znači sve naplaćeno. S maržom 60-70%, pa vi računajte…

Da se mi vratimo na informatiku…

Dakle od svih tih pustih monitora nekako je promaka jedan primjerak, već duže vrimena stoji na polici i nikako se prodat. Šta zbog cijene, šta zbog nas budala koji uvik turamo neke druge monitore jeftinije iz nekog straha da konačna cijena računala ne bude prevelika, pa da kupac ne uteče u konkurencije. Ipak je taj monitor skuplji za oko 100 Eura od iste mu braće i iste dijagonale.

U međuvremenu je dobavljač nekoliko puta napomenija da postoji taj primjerak kod nas na polici i da ga se riješimo (prodamo) jer da već previše stoji. Jebaji ga druže učitelju, lako je reć prodaj, al aj ti prodaj 22“ monitor za 2.200 kuna kad ih imaš već za duplo manje love. Doduše, naravno da to nije ista pita, ali jebe se kupca, vamo je 22“ 1.200 kuna, a vamo 2.200. Ovaj monitor je stvarno vrh ponude, karakteristike su mu vrhunske, dizajn isto vrhunski, ali i cijena mu je isto vrhunska. I zato već misecima stoji i čeka….

Do jednog dana.

Stojim ja sam u radnji u popodnevnoj smjeni (ko je izmislija dvokratni rad jebo sam mu mamu) i standardno mlatim praznu slamu, igram se na onu igru, čitam malo, pa izađen zapalit cigaret kad iz neke mire, ničim izazvani uniđu u radnju jedan gospodin u pratnji svoje supruge. Vidi se odma na njima da su dobrostojeći. Kad san čak i ja to primjetija onda su stvarno dobrostojeći. Inače jedna od odlika informatičara starog kova je i ta da u principu ne zna baš razliku između rebatinaka Tommy Hilfiger i Carrera.

I, ljudi se zanimaju za kupnju osobnog računara marke Pentium. Pitam ih ja oće li da im instaliram Linux na računalo, žena se krsti livom i desnom rukom. Šalim se… naravno. Uglavnom, složija ja njima ponudu cijena recimo pristojna, ali uvik kažen prvo cijenu samo računala bez monitora. Iz razloga da kupac vidi koliko bi ga to došlo, zna koliko se može rastegnit, pa mu to pomogne da bolje odabere monitor.

I, sad se ovaj uvatija ovog skupog monitora kojega se triba riješit. U biti nije ga se uvatija, nego pita zašto je on skuplji 700 kn od ovoga do sebe, a izgledaju isti. Ja, kao stari iskusni lisac koji u biti želi pošto-poto prodat taj monitor, sad triban nać taktiku kako da mu ga uvalin. Mislin, ne uvaljivan ja njemu ništa, on će dobit za svoje pare točno onu vrijednost koju plati, samo moran nekako skrenit vodu na svoj mlin. Kako je čovik očito bogat, pretpostavljam da nije glup (mada ne mora značit) i da mu standardne baketine tipa “možda bi vam taj monitor bija preskup” neće upalit, čak štaviše da mogu biti kontraproduktivne.

Kako san primjetija da gospoja navlači vodu na jeftiniji monitor, i da se zaključi kupnja, odlučija san zaigrat priko nje. Jer, di će vakav baja poslušat ženu oko kupnje tehnike? Zato san mu reka “Čujte nećete pogriješiti ni ako uzmete ovaj jeftiniji model, kako je gospođa predložila, doduše on nema IPS matricu, ali smatram da nećete biti razočarani kvalitetom slike.”

I tu san ga spizdija na dvi točke dnevnog reda. Prvo, iako on nema blage veze šta je IPS matrica, njegov mentalni sklop nebi moga podnit činjenicu da nije kupija nešto najbolje u dućanu i drugo, možda manje zbog kurčeve IPS matrice, a više da pokaže ženi ko je gazda, odlučija se za kupit točno ono šta san mu ja tija prodat.

Ovim potezom ubija san nekoliko muva. Prvo, riješija san taj monitor, drugo, nešto se prodalo i zaradilo, treće, neće me šef jebat koji san kurac radija na poslu, četvrto i najbitnije, moje cijenjeno čitateljstvo je još jednom dobilo korisne informacije iz svijeta informatike zapakirane u nadasve produhovljen tekst.