094 Kako je lepo biti glup

Mani glavu, pasi travu, glup si, nisi ti u pravu
Kako je lepo biti glup

Tri godine već govorin kako ću srediti svoju psetaru u podrumu, dakle odniti smeće u smeće, nakon toga odniti u smeće sve stvari koje mi je ža baciti, a potom baciti u smeće sve stvari za koje mi je žena rekla da ih niti slučajno ne bacan. Kako je ovi vikend vrime bljutavo odlučija san utrošiti svoje dragocjeno vrijeme na obavljanje dotičnog radnog zadatka.

Budući da je većina stvari nagurana u razne kutije i kese, tribalo je sve to povaditi vanka, a onda je svaka stvar morala proći testiranje tipa oće li meni to ikad zatribat. Većina stvari je bila odma za baciti tipa kesa istrošenih upaljača ili kutijica sa 20-30 vizitki od pretprošle firme.

I tako, dok san prikapa po tim škovacama, jedna stvar mi se našla u ruci zbog koje san odma uzeja čik pauzu te naprežući svoj slabašni mozak razmišljanjem doša do zaključka kako san dikod stvarno bija glup ki panj.

094_1

 

Dakle, u vrime dok je bog oda po zemlji, mušterija i novaca bilo ki drva i ja vodija svoj turbouspješni informatički obrt koji za cilo vrime svog postojanja nije uspija zaposlit niti mlađeg informatičkog šegrta, bavljenje servisom i raznim informatičkim uslugama omogućilo mi je lagodan život i kupnju luksuzne limuzine koju i dan danas vozin.

U ta dobra vrimena moj servis je bija jedan od rijetkih koji je ima tehničkih mogućnosti iščitati podatke sa svih živih i neživih medija koje su postojale u informatičkoj industriji. Tako da je često kapala lova od raznih usluga tipa kopiranje podataka sa 5.25“ disketa, raznih SCSI diskova, raznih Iomega arhivskih medija.
Firme su jednostavno imale podatke na recimo Jaz mediju i sad ga ti jebi kako doć do tih podataka, a Jaz odavno riknija. I onda san tu uskaka ja i u zamjenu za određenu količinu šuškavih papirića sa napisanim brojem 200 slavodobitno donija te njihove pizdarije na CR-R mediju.

Da se mi razumimo, ma koliko bilo sad to smišno, ali doći u dviiljaditima do podataka koji se nalaze na medijima iz devedesetih za većinu korisnika je bilo jednako teško kao da sad pomoću OCR softvera dešifriramo hijeroglife.

Tako da su u servisu tada stala 2 računala, oba prepuna raznih kartica, čitača i kontrolera, a u oba su se nalazile ASUS matične ploče, u jednom ASUS CUSL2-LS (LS – Lan Scsi), a u drugom jedna od najlegendarnijih ploča svih vremena koja je proizvedena u ograničenom broju primjeraka a u još ograničenijem broju uvezena ASUS CUSL2-C Black Pearl. I, koju sam ja među prvima pazario, a čuja san da je u Hrvatsku uvezeno samo 30 komada. Zanimljivo je da obe ploče još uvik rade, Black Pearl je nedavno freeganiran nakon 10 godina vjerne službe maloj susjedi, a LS čeka freeganiranje.

Jebate, šta san rastega…

Enivej, među svim tim uređajima je bija i externi Iomega Jaz drive SCSI koji je služija, naravno, za kopiranje podataka sa Iomega Jaz medija od 1GB. Taj Jaz nisan kupija novi, nego rabljeni za male pare i vrlo brzo isplatija investiciju.

Međutim, kako to obično biva u biznisu koji napreduje warp brzinom, nakon nekog vrimena više-manje je primat pohrane podataka na vanjske medije preuzeja USB stick i USB hard disk tako da i nije bilo toliko posla oko kopiranja .dbf-ova sa 5.25“ floppy-ja. Budući da mi je taj hardveraj smeta, jer je počeja samo kupit prašinu, računala san prekvalificira za druge namjene, a ovu periferiju… privremeno umirovio.

I, tako, ima od toga jedno 6-7 godina, jedan dan vozin se ja u obrnutom smjeru od relacije većine normalnih ljudi (kuća-poso), dakle vozim od poso prema kuća, kadli zazvoni meni moj džiesem uređaj. Neki nepoznati broj…

“Dobar dan, jel to gospodin taj i taj?” – “Jeste, izvolte.” – “Čujte, ja san čuja da vi imate externi Iomega Jaz SCSI uređaj i ako bi vi bili voljni da ga prodate ja bi van ponudija 500 kuna.”

Ja ono zasta na po sekunde, jebo te ionako mi taj Jaz više kurcu ne služi, stavija san ga u podrum, a ovi nudi 500 kunića, dok s druge strane nikad ne znaš oće li još neko naić da mu je hića i rebnit ga malo manji iznos i imat i dalje taj šugavi Jaz. Lipo bi bilo odma pazarit 500 kuna, ali opet, ne bi tija da se stekne dojam kako rasprodajen hardver…

I, tako ja razmišljan i čujen samog sebe kako s visoka govorin čoviku “E moj šjor, taj Jaz nije na prodaju.” Koja budala… pari da iman Noćnu stražu pa ono, nije za prodaju.

Nikad više me niko za taj Jaz nije zva i nikad ga više nisan upalija. Sta je u podrumu do dana današnjega kad san ga zaitnija u kantu od smeća, njega i jedan medij i ispravljač i prst palac debel SCSI kabel. A moga san dobit 500 kuna…

Koja budala…