102 Od prvog dana

Kad san počeja pisat ovaj blog namjera mi je bila malo drukčija od onog šta je na kraju ispalo, odnosno šta ispada. Kako su mi se kroz godine rada izdogađala svakakva sranja pomislija san da bi bilo dobro sve to, koliko se sitin, zabilježiti, jer san primjetija da kako godine idu postajen sve gluplji i zaboravniji.
Budući da je bio stvarno situacija za odvalit, palo mi je na pamet kako bi bilo stvarno glupo to napisat u Word pa spremit u My Documents. Koje koristi od teksta ako ga niko ne čita? I tako je nasta ovaj blog. U međuvremenu san se predomislija, pa san počeja pisat o informatici općenito, pogotovo o situaciji u hrvatskoj informatici.
U biti jedan kritički osvrt na sve zainteresirane strane, a to su distributeri-dobavljači, kupci-korisnici i mi, informatičari. Sigurno ste već primjetili da smi mi informatičari savršeni i ispravni, a dobavljači i kupci generalno u kurcu. To je istina i svaki moj post samo dokazuje te tvrdnje.

Budući da je informatika stvarno vrlo vrlo specifično i muljevito područje događaju se svakojaka čuda kakva ne postoje u drugim djelatnostima tipa građevina, odvjetništvo, dilanje, autoindustrija, prostitucija…

Da me prije nekog vrimena nije zvala jedna stranka nebi se sitija još ko zna koliko vrimena ove zanimljive pojave s kojom se sigurno susreja svaki pravi informatičar koji radi sa korisnicima odnosno krajnjim kupcima.

Dakle, mala firmica koja ima samo 3 računala, nakon šta je godinama radila na XP falšima tamo negdi prije Nove godine (znači prije otpilike 5 miseci) odlučili se legalizirat. Zovu, koga će drugoga, mene, da svratin, nije hitno, ali ako može odma jer bi volili to do Nove godine riješit. Aj, dobro.

Od legalnog softvera imaju samo knjigovodstveni program, a ostalo ništa. Doduše, ni ne koriste puno više od Worda, Excela, bankarstva i još nekih pizdarija. I kažen ja šefici da tribaju kupit tri licence sedmice, tri licence Officea, tri antivirusa i to sve retail jer, naravno, nema pravo na OEM. I to još ako su joj računala kompatibilna sa Windowsima 7… šta tek triba utvrditi. A ako nisu, onda ćemo taj problem rješavati kad do njega dođemo.

U svakom slučaju, oni koji se malo tendu u hardver, softver, licenciranje starih kanti, jasno im je da legalizacija postojećih računala može biti poprilična noćna mora. Vrlo nezahvalan može biti posal objasniti korisniku da, kad već nije tija kupiti original softver kad je kupova računalo, naknadno to može biti komplikacija.
Komplikacije se u pravilu ne događaju kod korisnika koji kaže “Jebat ga sad, kolko košta košta samo mi to sredi” nego se događaju kod korisnika čije su izjave bile kad je kupova opremu “Ma šta ću ja plaćat softver, Bil Gejc ionako ima novaca ki škalje” ili “Ma svi su oni lopovi, i država i programeri i ti šta mi to pokušavaš utrapit” ili “Samo nek dođe kontrola, jebaću mu mater”.

Sve ove izrijeke san čuja miljun puta uživo. Naravno, oni koji su bili najglasniji i najgoropadniji (“jebeš kontrolu”) takvi se prvi useru u gaće čim čuju da je kontrola bila u nekoj firmi 500 metara vazdušne linije od njihove prčije. I sad, naravno, kako smo više ispucali sve XP Get Genuine Kit-ove di smo ih god mogli nać, jednostavno više nemamo drugih mogućnosti nego prodavati strankama Retail sedmicu. A to za sobom povlači činjenicu da, budući da direktan upgrade nije moguće napraviti, moramo instalirati “sve od nule”. Što je u biti školski, najkvalitetnije rješenje, ali i najdugotrajnije, jer treba prije toga kvalitetno napraviti backup svega i svačega pa to kasnije vratiti i poštimati.

A to košta. Vrimena i novca. Za vrime me se jebe, jer ja uvik iman istu plaću, a i za novac me se isto jebe, jer ja pišen na radni nalog sate provedene na terenu kod korisnika i osjetim li samo dašak negodovanja ili da me se slučajno ne ponudi kavom, sokom i svježim kolačićima, odmah usporavam posal što kasnije rezultira većim računom.
Još ako se ne smi pušit odma kažen da ja pušin 2×7 minuta na uru, što će im poskupit cili posal za 25% ne buden li moga pušit u kancelariji, nego buden mora izlazit vanka.
Jebi ga, kad dolazi neki kralj odmotava se crveni tapet, kad dolazi papa zavarivaju se šahtovi, a kad dolazi informatičar otvaraju se prozori i nose pepeljare. Svakom svoje.

Enivej, računala su bila kompatibilna sa sedmicom (fakat nisan nikad prodava smeće…) i ja laganoze krenija na posal. Backup, provjera backupa, provjera backupa, provjera provjere backupa, instalacija, namištanje mreže, printera, antivirusa, knjigovodstvenog programa, ostalih programa, vraćanje backupa. Sve radi, printa, surfa, knjiži, mala kuvaj još jednu kavu, iden vanka zapalit jednu, tek sad počinje posal (ova se pripala-ponadala da bi je moga naguzit, a meni starom informatičaru bila skroz druga stvar na pameti).

I onda ide jedna stvar koju uvik radin u ovakvim i sličnim situacijama, totalno prominin ponašanje, govorin ki debil, defektaš, nesuvislo mašen rukama, a sve u smislu da se ne dogodi ono šta će se obavezno dogodit ma koliko ja pizdija. A dogodiće se jer je to zapisano u zvijezdama, Kuranu, Bašćanskoj ploči, svicima sa Mrtvog mora, ustavu Turkmenistana i grafitu na Peristilu.

Pogasin sve. Računala, printere, DSL, fidovku spustin doli, odjavin ih sa jebenog HEP-a i kažen: “Ajmo sad simulacija kako ćete vas tri kokoše doć ode sutra ujutro i upalit sva ova sranja i počet radit, da vidimo jel sve radi i kad nema mene ili drži vodu dok majstori ne odu. Vi sve palite kako inače palite svako jutro, a ja ću pijuckat kavu i gledat.”

I onda one dignu fidovku, upale DSL, upale računala, printere, kalkulatore, radio. Ajmo sad upalite knjigovodstveni program i radite.
Radi. Surfajte. Radi. Printajte. Radi. Izvadin papir iz printera. Printajte. Prijavljiva da nema papira. Vratin papir. Odma radi. Jel sve radi? Radi. Jel šta nije jasno? Sve jasno. Jesu li svi podaci tu? Jesu. Jesu li svi mailovi tu? Jesu. Jesu li svi favoriti tu? Jesu. Di je papir sa svim parametrima i šiframa? Evo ga ode. Ajmo gasi opet sve. Aj dobro, vidimo da sve radi. GASI. Aj dobro. Pali. Jel sve radi? Radi. Potpiši radni nalog i aj bog.

I, nikidan, nakon 5 miseci zovu da imaju neki glupi problem tipa na jednom računalu radi mreža i program, ali ne radi Internet. I sad spika. Jeste provali ovo ono, nismo, jesmo sve dok nisu izvalili jednu od najiritantnijih rečenica svih vremena, rečenicu od koje se svakom informatičaru gornji tlak penje na 200, a donji pada na 20, rečenicu koja je zapisana u svoj svjetskoj stručnoj literaturi, rečenicu koja je otišla u svemir na zlatnoj ploči Voyagera, rečenicu koja glasi:

“Meni to ne radi od prvog dana.”

Pa koju pičku mile matere čekaš 5 miseci da mi kažeš da ti ne radi od prvog dana?

S obzirom da ode dolazimo do paradoksa nulte vrste red je da pojasnimo šta se ode dogodilo.
Naime, stranka obično nešto prčka, drka, instalira, jebe zid i logični slijed događanja je taj da neki kurac nakon svega toga ne radi. Kako su korisnici u principu budaletine koje ne znaju kad triba stati, onda pokušavaju popraviti novonastalu situaciju, vjerojatno u strahu od šefa, pa još više sjebu stvar. I onda kad se nađu u vrši i nemaju više di, najpametnija ideja koja im može pasti na njihov slabašni primozak je da je najbolje da optuže informatičara. On je nešto sjeba kad je zadnji put bija ili uglavnom nešto u tom stilu.

Međutim, kako san ja davno zanat ispeka, skuva, leša, dinsta, flambira i procidija, obično tražin odgovornu osobu kako bi iz prostorno-vremenskog Zapisnika izvuka klipić simulacije di je sve radilo. Već pri spominjanju šefa i klipića korisnik mijenja iskaz u “Kriv sam, pridrkalo mi se pa san tija još jedan put vit Severinu u akciji” i nakon šta mi kaže šta je točno sjeba obično se izvuče sa “2 sata rada na terenu + PDV”.

Mene si naša jebavat…