109 Televizijski Robin Hood

Jeli vam se ikad dogodilo da gledate kako neka sova prosipa pamet na televiziji i pomislili “Jeba te, koji kurac ova sere ode, a jebavali smo je svi iz razreda na tvrđavi…”
Ili na primjer gledate televiziju i vidite lika kako se kune u moral, kršćanske vrednote i čast, pa se sitite “Koji kurac ovaj sere ode, a kupova hors godinama u mog susjeda…”
Strašno je to kako se ljudi mogu prodavat za prvu klasu, a u biti su ološ zadnja. Šteta je samo šta pravu istinu zna samo mikrookolina iz koje su izgmizali u svit. I, šta je najgore, đubrad se zna prodat, a raja puši.

Poznan i ja jednoga… u stvari poznan ih više, ali jedan je kupija kompjuter kod mene. Kad ga je kupova nisan ima pojma ko je i šta je, tek posli kad san jednom prijatelju koji je iz njegove tripizdine ispriča tu priču, prijatelj mi je reka “Ajme ko te na njega ljigavca namirija, nemaš ti pojma ko je on…” Jebat ga, glavno da je platija. Međutim, kako i kolko je platija?

Kako se kompjuteri prodaju inače isto kao i kad glavni junak kreće na epski put, dakle lijepog sunčanog dana, tako je i ova priča počela jednog lijepog i nadasve sunčanog dana. Da li je bija lijep i sunčan neman pojma, to stvarno seren, ali da je bija dan to sigurno je jer nikad nisan radija noćnu smjenu.

Dakle, dotična individua je u pratnji svoje druge bračne polovice uplazila u majne megastor i krenila demagogiju oko kupnje računala, nebi reć da kupuje radioaktivni plutonij. A u biti, naravno, nema blage veze. Međutim, kako vrime više prolazi i ja više razmišljan, dolazin do nekih zaključaka.

Uzmimo mene za primjer… ja kad iden kupit tehniku zadnja osoba koju vodin sobon je moja žena. Koji će mi kurac žena u tehno dućanu? Baš su žene kompetentne da me savjetuju jel bolji Sonus Faber ili Bowers & Wilkins. Njima je bolji onaj zvučnik kojemu je gornja ploha ravna za stavit kakav pitar ili vazu…
Dakle, osoba koja vodi ženu u tehno dućan je u biti kompleksaš koji se želi napravit Jack isprid žene u stilu “Vidi ženo kako ja znan kupit kompjuter, oš mi dat pičke večeras iako nije subota?”

No, dobro, aj istrpin ja njega, ko ga jebe, sve to ide u rok službe, ionako je baja izabra malo skuplju konfiguraciju. Dakako, zaboravija san napomenit da je ovaj prodajni incident smješten u prostorno-vremenski kontinuum tamo negdi oko 2003-2004, u vrime kad se još moglo na kompjuterima zaradit i kad je malo bolje računalo guštalo 10-12 iljada kuna.

I, kad smo došli do zadnje komponente i konačnog formiranja cijene odma je napomenija da plaća kešon i da traži popust. Točno se sićan, ki da je jučer bilo, da je gotovinska cijena bila 10.700 kuna (prava, ne janjevačka) i ja mu kažen: “Cijena sa popustom za gotovinu iznosi 10.700 kuna.Da li vam to odgovara?” Na što dotični odgovara: “Dobro, dest iljada kuna, može, aj zovi kad bude gotovo da dođen po to.”

Šta reć? Poduzela su se sva dejstvovanja kako bi se posal što prije odradija, naručila roba, i ostale radnje koje prethode kulminaciji ciloga posla, a to je primitak šuškavih novčanica od strane kupca i konačna pobjeda dobra nad zlim.
Možemo mi srat kolko god nas volja o pizdarijama i svemu, ali odgovorno tvrdin da je lova najbitnija stvar, dapače jedina stvar. Još mi samo fali budala koja će reć nema veze šta je plaća 2.300, glavno da su međuljudski odnosi u redu. Onda na pumpi reci kad uliješ gorivo: “Neman sad love u sebe, ali ti mogu platiti jednim dobrim prijateljskim tapšanjem po ramenu kojeg san jutros zaradija od šefa.”

Sve u svemu, doša je i taj dan kad je dotični ponovo ugmizio u moju prčvarnicu sa namjerom da predigne svoje novo računalo, a da zauzvrat ostavi svežanj novčanica. Naravno, i ovaj put je s njime bila bolja polovica. Ono što je slijedilo je razlog zbog kojeg je nasta ovaj post.

– Evo, računalo je spremno.
– Dobro, kolko smo ono rekli, dest iljada kuna…
– Da, deset i sedamsto.
– Nije deset i sedamsto nego deset.
– Pa da san van ponudu na deset i sedamsto, to vam je cijena sa popustom.
– Rekli smo deset i ako ćeš uzet deset uzmi, ako neš ja iden ča.

I šta bi vi sad na mome mistu? Vjerojatno isto šta i ja, pogotovo sad u čemernoj 2012. Ništa, kad me je već odredija naguzit za tih šugavih 700 kuna najbolje je da se sam naguzin i skinen gaće da mi još i rebatinke kurcon ne ispara.

– Da, mora da san falija, ako vi kažete deset, a ne deset i sedamsto, onda je vjerojatno deset.

Popušija san 700 kuna, dabogda ih na Kafetine potrošija…

Gledan ga kako se kurči po razno-raznim medijima i razmišljan: “Ma koga ti mudlaš crni sine, ko te ne zna skupo bi te platija.” Nadan se da je samo istina da je pravda spora, ali dostižna i da će i ovaj bit docimer Sanaderu.