112 Mrgud (by Hysteria)

Kroz 10 godina rada u maloprodaji IT opreme, mislim da sam upoznao ljude gotovo svih profesija. Bilo je tu varioca, autoprijevoznika, raznoraznih “privatnih poduzetnika”, pilota, arheologa, psihijatara, putopisaca, sportaša, ženskih makroa (!)… Nisam siguran, ali mislim da je čak bio i jedan astronaut. (Daj, nemoj me jebat, koji astronaut? – opaska Quark)

Kroz jedan kontinuirani proces koji zovemo “kupoprodajom” ili “prodajnim procesom”, a koji je vrlo varijabilne dužine (između 2 minute i beskonačno), dešavalo se da se sa tim istim ljudima zbližiš, popričaš i u određenoj mjeri ih upoznaš. Eh, ta zabavna strana prodaje…

No, izdvojio bih dvije profesije kupaca, vrlo specifične po svom nastupu. To su doktori i pomorci. S vremenom se ispostavilo da imaju jedan razrađen “ulet” prilikom koupoprodajnog procesa. Taj ulet sam definirao kao neobjašnjivu potrebu da nam u prve 2 minute od kad su ušli u trgovinu kažu čime se bave.

Dobar dan, dobar dan, truć bla, laptop, printer… i onda odjednom:
„Ja sam, znate, inače doktor“… ili „Ja vam, znate, inače, plovim“…
??? Ova rečenica je gotovo od slova do slova na isti način izašla iz ustiju desetaka doktora i joše većeg broja pomoraca.

Kod doktora je to dosta jednostavno za objasniti. Oni žele da ih se tretira drugačije i bolje nego sve ostale. Kako svaki mačak koji ima mozga, a radi u maloprodaji duže od 2 mjeseca to kuži, nije nikad bilo teško zadovoljiti formu i odgovoriti nešto tipa:
„A da? Čime se točno bavite?“ ili razina 2: „A da? E za vas, gospodine doktore, ćemo onda naći nešto zaista posebno“.
I oni su bili sretni. Htjeli su nešto dobro, po cijeni za koju su smatrali da je samo za njih napravljena, i naravno, u slučaju bilo kakvih problema da je cijela firma od 30 ljudi uključujući i čistačice njima na raspolaganju. Kako su obično znali gazdu, ili su znali nekoga tko zna gazdu, obično i bi tako.

Međutim, pomorci su sasvim druga priča. Krenimo od same riječi – pomorac. Ili “ploviti”. Čekaj malo prika… Jesi li ti “mali od kužine” na Jadroliniji, ili barba na kemikalcu? Što to točno znači? Jel’ čistiš krumpire ili si odgovoran za brod od par stotina milijuna dolara?

Ali nakon velikog broja usluženih pomoraca, proučavanja i statističkih analiza, njihov ulet se svodio na nešto od slijedećeg:

Model 1: “Ja imam novaca i želim pravu stvar, ne pitam koliko košta”.

Ovo je dosta čest slučaj čovjeka, mladića, samca, veseljaka koji je upoznao neku djevojku i ona ga je pitala za MEJL i SKAJP kontakt, a on ne samo da nema skype, nego nema niti kompjuter, niti zna što je to. Naravno, kako bi pokazao da on to može, tražiti će laptop sa najjačim procesorom i puno rama, jer “ne želi da mu Internet bude spor”. Nije filozofirao, poslušao je savjet, no iako si mu rekao da mu nešto ne treba, on je ipak kupio iz istog razloga radi kojeg pas liže svoja jaja – jer može. To su u pravilu bile prilike da netko od servisera zaradi neku kintu sa strane i pomogne čovjeku da upogoni svu silnu tehniku, jer naravno da je kupio i multifunkcijski uređaj sa faxom (?), web kameru, i DVB-T adapter.
Ocjena:
Simpatičnost: +4
IT Inteligencija: -3
Najbolji pristup: Iskreno im pomoći

Model 2: “Houston”

Ovi pomorci nikad nisu kupovali ništa, a u trgovinu su ušli kad im je bilo dosadno. Često su imali potrebu degradirati prodavača i trgovinu na način da su bacali nepotrebne komentare dok je prodavač radio s drugim kupcem, tipa “To je preskupo. Ja sam to vidio u Americi za 40% te cijene”. Naravno da je to bila laž, ali on je imao potrebu napraviti se pametan, a drugi kupac me blijedo gleda, i misli da ga derem, a ja radim sa 8-12% marže.
Ove tipove smo s vremenom počeli prepoznavati na način da smo ih, nakon što su rekli da navigaju, pitali jesu li bili u Houstonu u “onom velikom centru za KOMPJUTERE”. Naravno, ako je rekao da je bio, onda smo se mi, koji nikad u životu nismo bili nigdje osim u svom “selu”, jako zapitkivali da li je to tamo ZAISTA TAKO DOBRO I JEFTINO. Taktika “pohvali budalu” je ovdje palila, i oni su se raspričali u centru u Houstonu, mi smo im bustali ego, i čak su na kraju kupili spindle sa 10 praznih DVD-a. Da snime porniće za na brod. Ali za frenda, ne za sebe. I mi smo im postali prijatelji gdje uvijek mogu doći i pričati o centrima za kupnju laptopa u svijetu.
Ocjena:
Simpatičnost: 3
IT inteligencija: +3
Najbolji pristup: Taktika “pohvali budalu”

Model 3: “Mrgud”

Mrgud je kupovao bez puno riječi, u pravilu je znao što želi, ali je uvijek gunđao na cijenu jer je i on prošao cijeli svijet. No nije on gunđao radi cijene, već zato jer ga žena ne jebe 5%, i jedva čeka da opet ode na brod, djeca ga samo žicaju lovu za van, i generalno, nezadovoljan je. Već ima koju godinu, prijatelji (sada poznanici) nemaju vremena za njega, i sada on luta po gradu tražeći žrtvu kojoj će platiti cugu, znajući da “frend” sluša laprdanje samo radi te besplatne cuge. Vole filozofirati i dosta kritički i destruktivno komentiraju trenutne događaje (Hajduk je jučer protiv Stokea igrao loše, politika je u kurcu, mladi nemaju respekta prema starijima, Filipi rade za siću, opet moram polagati za nove brevete itd itd).
Ocjena:
Simpatičnost: -2
IT inteligencija: 4
Najbolji pristup: ne ulaziti u duboke razgovore, i samo odgovarati na pitanja. Iako će u sebi i za prodavača misliti da je loš i da se ne trudi dovoljno oko njega, ali nije bitno.

I sad dolazimo na junaka naše priče. Jednog lijepog ljetnog dana ulazi jedan “mrgud” u trgovinu. Nije bilo nešto posla i kolega i ja smo sjedili iza pulta i rješavali papirologiju, primke, otpremnice i te pizdarije. U trgovini su bile raspoređene lijepe staklene vitrine s robom, i nekako smo nakon “Dobar dan”, obično imali praksu dati čovjeku 30 sekundi do minutu da malo pogleda što imamo. Ja osobno nikad nisam volio ono s vrata “Dobar dan, izvolite!!!” na 90 decibela.
U svakom slučaju mrgud, nakon što nije dogovorio na dobar dan, niti nas se udostojio pogledati, stao ispred vitrine s laptopima, i s rukama u džepovima mi dao mot nogom prema jednom laptopu, i rekao “kakav je ovaj?”. Ja sam otišao do njega, pogledao o kojem se laptopu radi, i manirom iskusnog prodavača dao sve bitne informacije o modelu koji ga je zanimao.
Ne mislim tu na CPU i ostalo, jer je to pisalo na stalku kraj laptopa, već zašto je dobra kupnja, što nudi više u usporedbi sa drugim modelima, priču o generacijama tih modela u povijesti, neke informacije oko OS-a i slično, sve u svemu, dobio je kvalitetniju informaciju nego što bi mu dalo 99% prodavača. Tijekom mojeg “obrađivanja” on je bez riječi gledao u vitrinu, i niti jednim pokretom ili pogledom nije pokazao da percepira što pričam. Doslovno, ono na razini street performera, što nepomični glume kipove.
Pričekao sam još malo kraj njega i otišao do pulta slagati neke brošure. Malo nakon toga mrgud se okrene prema meni i kaže “… a ti si, kao, sa mnom završio?”. Ja sam se nasmiješio i, otišao do njega i ispričao se na svojoj neuljudnosti „Naravno da ne, ispričavam se, mislio sam da ste zaokupljeni svojim mislima, i dao sam vam vremena da razmislite da li vam se sviđa ono što sam vam ispričao”… a on će “nema veze, znam ja kako je to na Balkanu”.
Ja se opet uhvatio laptopa, ispričao mu sve od Eniaca i Marka 3 (ne doslovno), pričao šale i pošalice, u svakom slučaju pokušao mu vrijeme provedeno u trgovini učiniti zanimljivim. Problem je bio da nisam prepoznao model “mrgud” na vrijeme. Za kraj izlaganja se ispričao još jednom, a on opet “ja sam oplovio cijeli svijet, ali ovakav loš način rada i odnos prema kupcima možeš doživjeti samo kod nas na Balkanu”.
I tako on gleda i priča sebi u bradu i nekako smo to privodili kraju, i on se dvoumi, hoće, neće, i ja se sjetim da bi svoju “nekulturu” mogao kompenzirati gratis torbom koja ide uz laptop, uz ispriku.
Činilo se da to ide u pravom smjeru. No, kad je mrgud po treći put spomenuo Balkan i moje ponašanje, meni je pukao film i rekao sam mu: “Kad smo već kod Balkana, majstore, pod jedan, nisi rekao dobar dan kad si ušao. Nije da moraš, ali eto. Pod dva, držiš ruke u džepovima od kad si ušao, a bogami nije tako hladno, evo vani 34 stupnja. Da ne govorim da mi daješ mote nogom. I pod tri, kad si već prošao cijeli svijet, kako to da nisi naučio da se ne govori TI osobi koju prvi put vidiš.”
Jbg, znam da sam pretjerao, ali valjda nisam ni ja dugo bio jebavao, ili je falilo kofeina, ili je kasnila plaća, tko se toga danas više sjeća.

Čovjek me gledao raširenih očiju u nevjerici, a ja sam za kraj dodao: “Gospodine, vidite li ona Balkanska vrata? Molim vas lijepo, izađite i zatvorite ih za sobom.”

Možemo mi s Balkana, ali Balkan iz nas nikad.