117 Pičetina

Pitali Muju: “Mujo, bil ti više volija umrit od Side ili Salmonele?”
Bez da trepne, Mujo odgovara: “Od Side. Bolje umrit ki jebač nego ki seronja.”

Eto… došla je i pičetina na dnevni red. Zasad samo kao najava od uprave, a već na idućoj plaći će se znati i točan iznos. Kako sam u postu br. 90 (Croatian dream) već napisa, pičetina ima negativan predznak i znači smanjenje plaće.

Za početak, meni je plaća knap. Iznos nije bitan, bitno je da trenutno iman taman toliko da kad platin kredit , gorivo, cigare i režije ostane mi jedna velika kurčina. Doduše, ne idem u minus niti koristin čekove ni kartice, ali svejedno cili život mi se svodi na hodanje po žici između Tanaje i Martinske i nedaj bože da se štogod pokvari tipa frižider ili varijabilna remenica, odma san u škobi.

Što me vodi do zaključka: bez obzira koliki će iznos pičetine biti, ja san ranjen. Nisan ubiven, jer uvik iman opciju prestat pušit (450), prestat plaćat dopunsko (80), otkazat kabelsku (59), otkazat mobitel (80-90), onaj moj punjetar više neće ić na vaterpolo (150), gambaću nanoge na posal (300), na koncu konca prestaću i na kurve ić ako baš zagusti, ionako me nešto svrbi glavić ima misec dana.

Međutim, ovakvo sralo ki šta san ja vrlo vjerojatno neće use i u svoje kljuse, nego će se razviti u formaciju spremnu za borbeno dejstvovanje u svakom trenutku. Iznos mjesečnih primanja koje će mi odnit pičetina će morat biti namaknut iz drugih izvora.

Kako bi anulira pičetinu razmišlja san o slijedećim opcijama:

1. Krasti bakicama torbice u dućanima (velik rizik, mala zarada)
2. Krasti ženi iz takuina (skužila bi za 12 sekundi)
3. Krasti iz inkasa (skužili bi za 120 sekundi)
4. Krasti isprid škole djeci novac za marendu (mala zarada)
5. Staviti plaću na boju pa il dvi il ništa (kuća nikad ne gubi)
6. Postati policijski doušnik (policija slabo plaća, a i ja ne znan ništa)
7. Jebavati bogate polovnjače (zgadija bi mi se i život i sex)
8. Pronaći novi posal sa dobrom plaćom (fali mi iskaznica HDZ)
9. Odjebati sve i otići u Njemačku (imaju oni glupana ka i ja ki drva)
10. Postati mali o’tete u slobodno vrime

Dakle, kao što vidimo, jedino kod opcije 10 nema komentara u zagradi i za početak će to biti jedino rješenje. Dosad to nisan radija, uvik san privatne pozive ispaljiva prema firmi jer mi je plaća pokrivala moj skromni život, međutim kako je izvjesno da to ubuduće neće biti moguće, razumljivo je da je NAGON ZA PREŽIVLJAVANJEM JAČI OD LOJALNOSTI.

Samim tim skačen sam sebi u usta zbog onoga šta san napisa u postu br.037 (Bumerang), ali kako san na samom početku pisanja bloga napisa: pisaću istinu i samo istinu ma kolika budala ispa. Jedino mi istina garantira da se neman šta bojat da “će me neko skužit”. Takav san kakav san.

E, sad, budući da je pičetina izvjesna samo joj se ne zna iznos, ispada da ja rješavan jednadžbu sa dvi nepoznanice. Kako svi, pa čak i mladež HDZ-a, znaju da n jednadžbi sa n+1 nepoznanica ima beskonačno mnogo rješenja, nema smisla gubiti vrime ni živce.

Međutim, kako san post započeja sa vicon, pažljivi čitatelj je sigurno pravilno pretpostavio da taj vic ima neke veze s temom. Ima, doći ćemo i do toga.

Cold i Fade out

Kada san prije oko 25 godina, negdi na kraju srednje škole, radija honorarno na lokalnoj radio stanici glazbu smo puštavali sa gramofona (legendarni EMT koji ima rikverc), kazetofona (Revox) i magnetofona (Studer). Zbog jednostavnosti korištenja, a i zbog činjenice da je u režiji bilo 3 magnetofona i 2 gramofona, većina glazbe je išla sa magnetofona Studer. Trake su bile Agfa i uz svaku pismu je stajala zabilješka: ili Cold ili Fade out. Cold je značilo da pisma završava “naglo”, a Fade out da “lagano nestaje”. To je bilo bitno da neki tehničar ne napravi “rupu” od 2-3 sekunde u programu, nego da lipo umiksa Billy Joel – “Uptown girl” u Vicu Vukova – “Mirno teku rijeke”.

Nadam se da smo pojasnili ova dva pojma na način da bi i individue kojima mobitel zvoni na “Bižuteriju” mogle skužit razliku između Cold-a i Fade out-a.

Cila ova priča oko Cold-a i Fade out-a se može primjeniti i na biznis. Kako sam ja djelatnik informatičkog biznisa prokomentirat ću to iz kantuna jednog informatičara.

Kada biznis postoji i zapošljava ljude ( iste one ljude koji su jedini motori tog biznisa – a sve ostalo su kočnice uključujući i rodbinu vlasnika), onda taj biznis može samo ili uspiti ili propasti. U situaciji u kojoj se mi svi skupa trenutno nalazimo uspjeh ne znači megalomansko širenje sa godišnjim rastom plaća od 15%, nego samo zadržavanje postojećeg stanja, zadržavanje stabilnosti na tržištu, zadržavanje postojećeg ljudstva i osiguravanje tom ljudstvu kakvog takvog standarda.

S druge pak strane, propast znači jako jednostavnu stvar – ključ u bravu. Pravi biznismen, pravi gazda, pravi vlasnik, pravi menađer ukoliko iti na kilometar nanjuši da bi propast samo mogla proći u njegovom smjeru, a kamoli se sudariti s njime, automatski poduzima sve moguće predradnje da izbjegne kataklizmu. Mislim da ćemo se svi složiti da recimo nabava plovne jedinice ne spada u takvu vrstu predradnji.

Ukoliko ipak vidi da je propast neizbježna, a to znači da bez obzira koliko napunija lager, bez obzira koliko se reklamira, bez obzira kolike stimulacije dava na VEĆ POSTOJEĆE PLAĆE, bez obzira koliko misa uplatija – onda on ipak mora donijeti odluku, ma koliko ona bolna bila, o gašenju biznisa.

Odluka može biti Cold i odluka može biti Fade out.

Kod Cold odluke jednostavno prisičeš kao po panju i ćao đaci. Ljudstvu se jednostavno saopći: “Ljudi moji, ovako dalje više ne ide. Posal je slab, naplata još gora, najbolje je da završimo cilu priču dok je na vrime. Drugim riječima firma prestaje s radom dok još nije upala u stravične gubitke, a vi idete na biro sa kakvom takvom malom otpremninom, a i na birou ćete nešto dobivat neko vrime dok se ne snađete na ovaj ili onaj način. Smatram da sam kao vlasnik firme bija dovoljno korektan prema svima vama jer san do zadnjeg dana zadrža sve vas na punoj plaći, međutim sad smo u takvoj situaciji da vas pola potiran ča, a drugoj polovici da smanjin plaću 50% nebi nam pomoglo. Tržište je jednostavno umrlo.”
Radnik odma zna na čemu je i šta mu je radit.

Kod Fade out odluke situacija je skroz drukčija, u biti je miljun puta gora situacija za radnika. Dakle, gazda vidi da propada i prvo udara baš tamo di ni za živu glavu nesmi i di mu se u konačnici najmanje isplati. Smanji plaću radnicima. Pogotovo u malim firmama od nekoliko ljudi ta je opcija katastrofalno loša iz nekoliko razloga.

Prvo, ako imaš 2 zaposlenika i lacneš im svakome 1.000 kuna od plaće šta je firma dobila? 2.000 kuna, a hladni pogon joj je 40.000 kuna. Znači firma je dobila kurac. A ako si pak lacnija tih 2.000 kuna da bi ti kao vlasnik ima 2.000 kuna misečno više, onda si pederčina.

Drugo, radnike si ranija i to dobro. Nikakve priče tipa: “Poboljšajte prodaju i servis pa će vam se vratit plaće” tu ne pomažu. Jednostavno iz razloga toga šta ja, ma koliko bija informatičar na kvadrat starog kova jednostavno ne mogu povećat prodaju ako mi okruženje u kojem radim u zadnje vrime izgleda kao cvjećarnica iz grupe TNT.

Treće, dodatno se javlja pojava koju mnoge budale krivo protumače kao nekakav bunt, prkos ili nešto slično, a u biti se radi o najobičnijem padu borbenog morala. Pad morala nije hotimična reakcija, to je automatizam protiv kojeg se ne možeš boriti. Ma koliko taj pad morala sa strane radnika bija loš kao odgovor na novonastalu situaciju, radnik nije kriv za njega jer je jednostavno nasta djelovanjem vanjske sile.

Sve ovo skupa dosad nabrojeno u Fade out opciji nipošto ne vodi boljitku cile situacije, dakle povećanju prometa i vraćanju na staro. U biti vodi tome da cila priča počinje nalikovat koprcanju u živom blatu. Da se mi razumimo i da me nebi neko krivo svatija da ja živin u nekim oblacima socijalističke sigurnosti, ono tipa “tu san pa do penzije”. Nije, samo kažen jednostavnu tvrdnju: “Daj mi lašun iskopaću ti kanal, daj mi pušku ubiću neprijatelja, daj mi alat rastakaću svemirski brod u papar, ali nemoj me poslat da sa kućarinon kopan temelje za kuću, niti me poslat sa praćkon na tenk.”

U drugoj fazi Fade out-anja dođe do još blagog smanjenja osobnih dohodaka (jer do poboljšanja nije došlo, samo je cila firma još više potonila), a u trećoj fazi dolazi do kašnjenja plaća. Prvo 10-15 dana (znači taman oko 30-og za prethodni misec), a kasnije i priskakanje miseca. Ni ove pojave ne pridonose baš jačanju morala, dapače, radnik je već 90% svoje životne energije pribacija na traženje novog posla, eskiviranje postojećeg u sad već neskrivenim razmjerima, fušarenju i tek sad u ovoj fazi možemo upotrijebit riječ socijalizam kroz izraz: “Nemoš ti mene tolko malo platit kolko ja mogu malo radit.”

Najzadnja faza je “boli me kurac”. Radniku je sad već najviše u ciloj priči ža šta nije odma oša ča, nego je osta još godinu dana da ga budala maltretira za 2.100 kn plaće, koje nije sve ni dobija.

Budući da ja, kao čovik koga ima svugdi, i u gradu i po firmama i po Internetu, još u životu nisan čuja da postoji firma u kojoj je gazda smanjija plaće 30% iz “objektivnih razloga” pa je nakon 6 miseci vratija plaće na staro jer se situacija popravila, a muške odveja na pivu jer su bili strpljivi, a žene počastija bombonjerom, smatram da je početak Fade outa u biti kraj.

Mnogo, bre, sam ja ovde srao, a sranje se još nije ni dogodilo… Ali će se dogoditi i ja jednostavno želin znati sve opcije koje su mi na raspolaganju, predviditi sve vremenske pravce i zadnja stvar koju želin je gubljenje vrimena. Želin pronaći shortcut u bolje sutra, a ne misecima umirati i ić na posal ki na kolonoskopiju.

Na kraju krajeva mi u informatici smo i izmislili “Shortcut”.

Jeste li skužili kako umire firma jebača, a kako seronje?

I za kraj: zašto mi bog uvik nagari iskušenja tipa taman kad mi rata kredita skoči u nebo onda mi se usput i smanji plaća? Zašto mi ne da iskušenje tipa da me posere sa 2 miljuna Eura čisto da vidi oće li me novac pokvarit?