119 Preventivac starog kova

S kojin san god bogatašen priča svaki mi je reka da mu je bilo najteže zaradit prvi miljun. Isto tako mi je svaka džanketa rekla da mu se najteže bilo prvi put ubost.

Ja se još vrtin oko nultog miljuna, a šta se tiče bodenja uboja san se samo dva puta u životu. I to ne uboja nego proboja. Jedan put livo uvo, a drugi put desno uvo.

Međutim, priznajem da mi je bilo najteže zaradit prvi čin starog kova. To je bila informatika. Disciplina iz koje također imam uzvišeni čin starog kova je Preventiva.

Što mi automatski daje za pravo da se okitim gajtanom Preventivac starog kova.

Pažljivi i stalni čitatelj ovog mog epskog bloga je već sigurno primjetija da san i u ranijim postovima spomenija pičetinu, hvatanje zjaka, pušenje isprid firme, surfanje, onanisanje umočnika za vrime radnog vrimena i još nekoliko radnji koje su svojstvene (ne)radu u državnoj službi i ponekim privatnim biznisima koji se nalaze u fazi u kojoj se nalazi ovaj ćumez di ja radin.

Sve u svemu, ispravno san pretpostavija prije 2-3 miseca da mi se smiješi pičetina, međutim postojala su dva momenta zbog kojih i nisan baš zna kako bi razmišlja i kako bi se postavija kad napokon ta pičetina dođe na tapet.

Prvi je moment taj šta ja radin u vrlo maloj firmi i moje razmišljanje se baziralo na sljedećim parametrima:

– Nije ovo posal tipa iskrcavanje šlepera pa da gazda može reć “Ne seri i radi, ima takvih ka i ti miljun na birou”, ovo je vrlo stručni posal koji se gradi i uči godinama, stvara povjerenje među strankama, ipak se tu radi o tome da tvoja koncentracija i znanje na poslu nekom korisniku znače oće li mu u nepovrat otići godine truda ili ćeš još jednom opravdati povjerenje i riješiti problem.

– Osobni angažman mene i kolege je bija 200%, to znači da smo apsolutno sav posal dovlačili u firmu, koristili svoje privatne luksuzne Renault limuzine i gorivo za potrebe firme bez da smo ikad iti lipe tražili da nam se refundira, smatrali smo da je to normalno, neš ti đir od 5-10 km ko ga jebe neš propast, koristili smo svoje privatne mobitele za potrebe firme i iako mi je misečni račun bija malen, 5 kuna bi potrošija na ženu i sina, a ostalo na zivkanje stranaka.

Drugi moment je taj šta san ja svog šefa smatra pametnim čovikom. Jeba me bog ako nisan. Međutim, nekako je zadnjih miseci ki ono… zapustija firmu. Lager se prazni i to je u biti razlog zašto je manji promet, zašto je pa posal. Nisu ljudi prestali dolazit, ni firme prestale naručivat niti se kompjuteri prestali kvarit. Nego smo mi u kurcu. Ljudi kad dođu, imaju osjećaj da su ušli … ne znan, u garažu. Pa pička mu materina, 100 puta san mu reka da je jedna od formula za poslovanje (u biti osnovna formula) jako, jako jednostavna:

dnevni inkas = ukupna vrijednost lagera x postotak

Seljačkim jezikom rečeno: kolko robe imaš na lageru tolko ćeš je i prodat. Kad kupac uđe, nesmi izać prazan.

Da je taj postotak samo 1 ili 2 posto super, kome ki nama… Međutim, šef je pošto-poto tija bit kapetan bele ladje.

I to je taj dio drugog momenta, taj jebeni dio koji da san ja na njegovon mistu prije bi tupin nožon kožu sa sebe sastruga nego to napravija. Ja san računa: pa jeba ga bog jarac, neće valjda sad zbog ladje prelomit našu plaću? Nisan moga virovat da će se meni takvo sranje dogodit da će mi neko reć da nema za plaću, nego toliko koliko mi od sad daje, a glisira svako popodne. A sve to skupa u biti smo mi zaradili.

Plus toga, kad se dugo vrimena mlatila para za popizdit, ni meni ni fra Vjenceslavu nije niti na kraj pameti palo da pitamo povišicu niti 100 kuna. Računali smo, ko ga jebe, nek mu se kote pare pa nek vadi kad padne. Pička mu materina zato i je poduzetnik i zato i mi jesmo radnici.

Jutros je fra Vjenceslav da najbolju moguću izjavu koju je moga dat: “Nije problem naša plaća, problem je njegova plaća, nju nema ko zaradit.” Naravno, kad bi se plaća zarađivala čitajući net.hr…

E sad, evidentno je da je Sindikat prdnuo u potok, što me stavlja u nepovoljan položaj jer jednostavno ova moja čemerna plaća više ne pokriva niti za parizer, a kamoli za pršut. Ma koliko se stisa i usuka određena količina šuškavih novčanica će mi svaki misec falit i ako ne želin probleme u životu, moraću je odnegdi namaknit.

Međutim, nisam ni ja pizda koja je jutros pala s trešnje. Od prvog dana otkad san se zaposlija stavija san kao mogućnost da mi se nagrbači pičetina bilo koje vrste pa smo žena i ja, koji inače živimo skromno, uvik pazili da sve u svakom trenutku bude plaćeno, a eventualni suficit da se zabetonira digdi, a ne rasprši na pizdarije.

Kako je sad moja startna pozicija 0 (nisan nigdi ništa dužan), uz maksimalnu štednju i odricanje, toniću misečno 200 eurića. Što znači da prva stvar koju moran trenutno napraviti je proglasiti jesu li ovo crni dani ili nisu. Proglašavanje crnih dana za sobom povlači činjenicu da se vade čarape i iz tih čarapa slike hrvatskih velikana.

Borbeno dejstvovanje san podiija na poslovno i privatno.

Poslovno dejstvovanje

Do proglasa ostavljam cili rujan jer sam odlučio sljedeće:

– Moraću, u stvari ne moraću nego oću, u svoje slobodno vrime postat mali o’tete.
– Paralelno se aktiviram na traženju novog zaposlenja, po mogućnosti kod nekog informatičara mladog kova, tj. informatičkog poduzetnika.
– Budući imam obaveze i obitelj, ćirniću i van djelatnosti.

Nakon 3 mjeseca ovakovog života povući ću crtu (ali ne u nos) i viditi koliko mi je velikana odlepršalo. Ako “maloodtetarenje” bude uspješno onda nastavljan po planu i programu.

Ukoliko pak neki informatičar mladog kova odluči da mu se isplati imat vaku budalu za zaposlenika ka šta san ja, pogotovo ako je pročita blog, odo ja kod njega.

Već se zamišljan na razgovoru za posal:

– Di si dosad radija?
– Tu, tu, tu i tu.
– Šta znaš radit?
– Sve.
– Koji informatički čin imaš?
– Informatičar starog kova.
– Jel ti dosta 15.000 kn netto, službena Nokia, laptop i vozilo?
– Pa… recimo da za početak je.
– OK, dođi u ponediljak.

Osim nabrojenih opcija, uvik mi preostaje gubitak čina i povratak u poduzetničke vode. Naravno, ja bi izveja jednu drugu kombinaciju, jebat ga svakom je neka specifična situacija pa tako i meni, ali svejedno ako to bude jedino rješenje zašto ne?

Dakle, plan za borbeno dejstvovanje san napravija, bojeve municije iman, jedina jebačina mi je šta je streljana sa pokretnim metama, pa bez obzira koliko ja bija vrstan strijelac ne znan u koju ću pogodit.

Privatno dejstvovanje

Kako će mi, a pogotovo u početku, biti vrlo teško cili iznos pičetine namaknit radom u slobodno vrijeme moraću i privatno malo poradit na rješavanju problema. Kako san se stvarno svakog lukzuza odreka odavno, pogotovo otkad se mlađe mladunče izleglo, neman baš puno stavki, ali s onim šta iman mogu ubit koju kunu:

– Eto, nakon 28 godina pušačkog staža prisiljen sam odmoriti pluća i ušparati 450 kn misečno.
– Relacija kuća-poso i obrnuto prelazi sa “otto-powered” na “self-powered”, 300 kn misečno.

Na privatnom planu je to zasad to, eventualno religijskim metodma vratit švicarca bar na 5.8 i ubit još 300 kn, ali od toga ništa.

A u međuvremenu ću na radnom mjestu radit normalno, ljubazan i nasmijan ko da imam 1.000 Eura netto, ispunjavajući svoje radne zadatke korektno i savjesno.