122 Tikovina

Tikovina – plemenito drvo, najpostojanija vrsta drva na vlagu.

Sigurnost, kao jedan od temeljnih pojmova ljudske egzistencije, je idealno plodno tlo da se zamrači prava slika i prilika, izmuzu pare od neukog puka, a zauzvrat da se tom istom puku skrene pozornost na sasvim nebitne stvari kako bi dežurni teoretičari zavjera (koji su inače u službi Tamne strane) dodatno potpirili vatru – a sve s ciljem da se održi postojeće stanje cijeđenja radnih i narodnih masa.

Sigurnost možemo podijeliti klasičnom informatičarskom podjelom na 1, 2a i 2b. Ipak ćemo spomeniti one koji nisu tema ovog posta kako bi i oni koji kreiraju cool listu na blog.hr znali razliku te skopčali o čemu se ode radi.

Prema našoj standardnoj podjeli sigurnost možemo općenito podijeliti na 1 – sigurnost živih bića i 2 – sigurnost neživog, gdje segment 2 dalje dijelimo na 2a – sigurnost opipljivoga i 2b – sigurnost neopipljivoga.

1 Sigurnost živih bića

Osim par budala koji osiguravaju, šišaju i smještaju u hotele paščetine i mačketine, pod pojmom sigurnosti živih bića prvenstveno mislimo na sigurnost ljudi. Čovjek, kao najgluplji živi organizam na planeti, nekim se čudom popeja na vrh hranidbenog lanca iako realno gledajući bi triba biti negdi na 1-2% visine. Naime, 98% životinjskog svijeta ima tendenciju da konzumira ljudsko tijelo (bio to slasni zalogaj u vidu Žaka Houdeka ili čačkanje zubi Danijelom Martinović) i pravo je čudo da samo svaki desetmilioniti čovjek završi kao hrana gladne anakonde ili nervoznog morskog pasa.

Razlog tome je šta čovjek itekako pazi na svoj čmar (za raziku od svuckovi39@htnet-dsl čiji je već jednom bija servisiran), pa brine o svojoj sigurnosti. Pa tako humanoidi nose cokule, rukavice, štitnike, šljemove, voze se u blindiranim vozilima, rone u podmornicama, lete u avionima. Općenito govoreći ljudski rod itekako brine za svoju guzicu.

Zašto mu onda tribaju osiguravajuća društva i osiguranja života? Pogotovo jer te iste te šugave osiguravajuće kuće prilikom sklapanja police životnog osiguranja pitaju jesi li bolestan, ima li u obitelji nasljednih bolesti itd. Pa ne osiguravan ja bolest ni tijelo, ja osiguravan svoj život.

2a Sigurnost opipljivoga

Pod opipljivim, a onim šta želimo zaštititi, spadaju kuće, stanovi, vozila, plovila, lebdjela, ronila, tronguzala, razni umjetnički predmeti, razni predmeti koji se broje kao umjetnički a ne vridu kurcu vode, slike, Wiehlerovi gobleni, vaze i pitari, opljačkano egipatsko blago itd. Budući da čovjek iz nekog nepoznatog razloga cijeni te nabrojene predmete (premda mi nikad nije bilo jasno kako vaza može guštat više nego moj stan) onda se čovjek itekako brine o sigurnosti i zaštiti istih.

Pa tako za posljedicu imamo činjenicu da recimo samo u mom gradu (a ja inače živim u županiji koja ima 108.000 stanovnika i 123.000 birača – reductio ad absurdum) ima više osiguravajućih kuća nego trafika.

S obzirom da se čovjek itekako brine o svojoj imovini logično je da tu svoju imovinu štiti na način da neda da joj iko priđe blizu i da je osigura kod osiguravajuće kuće. Osiguravajuće kuće inače jedva čekaju budale da uplate premiju autokaska za svog novog das auto da bi se sretni vlasnik kasnije ponosno hvalio kako mu je nakon 5 godina osiguranje besplatno zaminilo retrovizor koji je bija samo malo ogreban. A u 5 godina uplatija obaveznog i kaska pola vridnosti aute…

Postoje paradoksalne činjenice u vezi sa osiguranjima koje, iako nemaju blage veze s mozgom i u totalnoj su suprotnosti sa Zakonom logike, većina čeljadi ih prihvaća zdravo za gotovo. Ja te činjenice apsolutno ne prihvaćam i boriću se do kraja života protiv vjetrenjača. Uzmimo za primjer da neko osigura svoje vozilo protiv krađe. Ako se do kraja osiguranja ne dogodi ništa, izija vuk magarca. Međutim, ako tom nesritnjaku neko ipak mrkne auto šta se dogodi? Osiguranje mu isplati neku siću, nađu miljun stvari da zajebu čovika: te ovo, te ono, te starost, te odugovlaču, te mi plaćamo bez PDV-a. Uglavnom pušiona teža. Zar nebi bilo poštenije slijedeće – kupija san Megana i osigura ga protiv krađe, ukralo ga, izvolite kupite mi istog takvog Megana. A ako ga ne ukradu, ostavite sebi taj novac. Diš logičnije? Diš poštenije?

Uglavnom, poprilično je teško zaštititi i osigurati opipljivo jer je sistem postavljen na način da mali uvik gubi, a veliki i nevaljalci uvik dobivaju. Noćni bravar ako, dok pelješi kuću od nekog jadnika koji je prije 3 dana stavija u status na fesju “Idem na godišnji u svetu zemlju”, slomi nogu ima pravo tužit tog istog jadnika da mu pokrije troškove liječenja i pretrpljenu bol.

Međutim… na sve ove bitne stvari iz 1 i 2a se niko ne buni jednostavno zato jer očito da nikom nije logično da LJUDSKI ŽIVOT VRIDI JEDNAKO BEZ OBZIRA DA LI JE TIJELO ZDRAVO ILI IMA RAK ili AKO SAN OSIGURA AUTO PROTIV KRAĐE ONDA OČEKIVAN AUTO A NE NOVCE. DA SAN TIJA NOVCE NEBI IH NI TROŠIJA NA AUTO.

Zašto niko ne razmišlja logički: ako san osigura kuću protiv potresa i potres mi je sruši, postoji li logičnija stvar od toga da mi daju novu kuću? Sam pojam osiguranja stavlja oba kontraktora pred rizik. Jednoga da se neće ništa dogoditi i da je uzalud dao novac, a drugoga da će za relativno mali uprihodovani novac imati ogroman trošak. Tako bi tribalo bit, međutim situacija je postavljena na način da je ovaj drugi kontraktor apsolutno bez rizika, što se vidi po fensi-šmensi fasadama, kancelarijama itd.

Drugim riječima osiguranje nam ne nudi nikakvu sigurnost.

Iz svega ovoga proizilazi da je cila situacija oko sigurnosti i osiguranja bitnih stvari postavljena u okvir “NE TALASAJ” i postalo je uvriježeno mišljenje da je trenutna situacija korektno posložena. Kako mi sad znamo da ipak nije, onda se moramo zapitati: koje su to mrvice koje su bačene raji i buraniji kako bi bili u uvjerenju da se neko “brine za njih”?

Odgovor nas vodi prema 2b i jednom od najvećih living zajeba. Zajeba koji, iz nikakvog razloga propinje mase na zadnje noge, a u biti je totalno nebitan.

2b Sigurnost neopipljivoga

Pod neopipljivim smatramo nule i jedinice zapisane na magnetnim i optičkim medijima u računalima širom svijeta. Nabrojit ćemo neke da se lakše snađemo. E-mail accounti, forum accounti, game accounti, accounti u društvenim mrežama, accounti u chat programima…

Slušali smo miljun puta stručnjake za informatičku sigurnost kako savjetuju: “Nemojte nikad imati istu šifru za više stvari, neka vam šifra bude kombinacija velikih i malih slova i brojeva, neka vam šifra ima bar 8-12 znakova… bitna je sigurnost” Pa dobro jesu li oni bolesni u glavu ili šta? Ja iman 3-4 e-maila, iman korisničkih računa pun kurac po cilom Internetu počevši od ovog na blog.hr do 3-4 foruma, FB, Tw, Skype itd. pa di bi ja bija kad bi za svaki račun ima drugi password? Ne samo da iman isti password svugdi nego iman i isti username. Šta bi ja sad triba opterećivat glavu sa pustin juzernejmovima i šiframa i naprezat mozak po cile dane da sve to zapantin.

Tako je prije nekoliko miseci kod mene bilo na servisu računalo od lokalnog stolara. Čovik nije glup, dapače čak vrlo suprotno, doduše nije završija neke velike škole, po zanimanju je stolar i živi od svog rada koji se sastoji od toga da pila, blanja, turpija, oblikuje, spaja i montira drvo. I sad, njegovo računalo napali virusi i trojani svih vrsta i okusa. Govorim mu ja: “Čuj, ovo ti se ne isplati čistit, najbolje je formatirat disk. Imaš li kakvih bitnih podataka?” – “Nema ništa, samo mi kasnije instaliraj Skype da mogu sa ćeron razgovarat.”

Kad je doša po PC, instaliramo mi Skype i pitan ga ja:

– Koji ti je username?
– ime.prezime
– Aj sad ode ukucaj šifru.
– Ma aj u kurac, ukucaj je ti.
– Aj ne seri, ne želin ja znat tvoju šifru.
– Neš ti bitne stvari da i znaš moju šifru, šta mi moš napravit?
– Pa mogu sa svog računala od doma uć u tvoj Skype.
– Pa šta? Pari da moja ćer neće vit na kameru da to nisan ja…
– Je istina je, ali mogu prominit šifru i onda ti više nemoš uć.
– Boli me kurac, ja otvorin novi account, ajde ne seri više, nego piši šifru tu da iđen ča.
– Aj dobro, koja je šifra?
– Kako koja je šifra, pa “tikovina”.

Ja lega, ali doslovno lega od smija. Čovik je stolar i šifra mu je “tikovina”. Da je zidar šifra bi mu vjerojatno bila “bloketa”, a da je električar šifra bi mu bila “kabel”.

Međutim, ono šta me je zamislilo jest činjenica da je logika tog čovika neoboriva. Njemu je to toliko nebitno, ta sigurnost nula i jedinica, da ga uopće ne jebe ni pola % činjenica da neko zna njegov username i password.

Kad malo bolje razmislim jedina bitna sigurnost iz kategorije 2b je e-bankarstvo – ali koje nije neophodno za život i rad individue. Međutim tu je također cila stvar u najmanju ruku sumnjivo postavljena. Evo za primjer: zašto na tokenu od moje banke stoji naziv i logotip banke? Zašto bi eventualni pronalaznik ili otuđitelj uopće zna od koje je banke? Zašto token nije izgledom takav da neovlašteni korisnik uopće ne zna odakle krenuti? A ovlašteni korisnik valjda zna di ima tekući…

Koliko je stvarno bitna sigurnost accounta na forumu? Ionako si pod navodnike anoniman. Koliko je bitan account na fejsu? Šta bi ja stvarno izgubija da mi neko provali fejs i napiše u status “Ja san peder”? Zaboli me kurac… Koliko bi ja stvarno izgubija da neman više pristup svom emailu? Osim spama o produljavanju kurca, miljunima u Nigeriji i akcija od distributera …

Žalosno je to da je cilu stvar prokljuvija jedan stolar. Šta kad malo bolje razmislin i nije čudno jer jedan od najvećih umova u povijesti čovječanstva, mfaraday@cage.edu i nije ima formalnog obrazovanja.

Kakav zaključak možemo izvući?
Nek nam odgovor da Columbo (pfalk@homicide.gov): “Nije toliko bitno ono šta stoji ukrivo, koliko je bitno ono šta fali.”