125 Doktori (by Hysteria)

Doktori su zaista ugrozena vrsta. Kad usporedim njihovu struku i našu (IT), zaista se ne čudim kada mi kažu da sve manje mladih studira medicinu. Mučiti se tolike godine, pročitati tolike knjge, zapamtiti toliko latinskih riječi, naučiti pisati onim samo doktorima svojstvenim rukopisom kojeg ne razumije nitko osim njih samih i onih koji rade u ljekarni… nije to lako. Za mene su doktori gospoda, učeni ljudi. Ovo govorim bez trunke sarkazma. Da sam ja završio studij medicine, sam bih sebi svako jutro u ogledalu govorio: “Dobro jutro, kako ste?”
Opet, nije lako ni nama informatičarima. Ali to znamo samo mi, to je problem.

Kontemplirao sam sinoć na tu temu prije spavanja, i pokušao komparirati naše dvije struke u praksi.

Idemo redom:

RAZINA 1: “BRZA USLUGA – DIJAGNOSTIKA” u IT-u:

Frend me zove u 20:43. Slučajno sam vidio poziv jer je mobitel bio do mene. Inače gasim zvono između 19:30 i 20:00 kada manjeg spremamo na spavanje.
Frend: Imaš minut?
Ja: Pa baš i ne, evo djeca su legla, a ženin govor tijela nagovješta “kvalitetno vrijeme”…
Frend: Ma samo sekund da te pitam nešto na brzinu…
Ja: …
Frend: Već 15-ak dana mi kompjuter sporije radi, pa možda znaš zašto…
Ja: … Trebao sam reći: je, vidovit sam, pa znam odmah u čemu je problem ovako na daljinu. Plus, ako te to jebe već 15 dana, zašto me nisi zvao ranije nego me sad jebeš u 9pm, jer ti torrente vuče na 5 kbps, a žena bi ti baš sad gledala novu epizodu Grey’s Anatomy. Hoćeš da ti i subtitle nađem?
… a rekao sam: Hmm, može biti X razloga… što si zadnje instalirao ili radio prije 15 dana, odnosno u trenutku kad ti je radilo normalno, a prije nego što se usporilo?
Frend: Ne sjećam se (no shit)… Ili ako imaš vremena da se SAMO spojiš s onim svojim pa pogledaš sada na brzinu, ako je neka sitnica.
=====
Inače riječ “SAMO” je vrlo znakovita u informatici. Označava termin koji upotrebljavaju ljudi ne-IT struke kada opisuju problem koji imaju, a za kojeg, bez obzira na uzrok, očekuju da ih ljudi IT struke riješe brzo, i besplatno. Samo korištenje termina “SAMO” podrazumijeva da ne postoji mogućnost da se radi o većem problemu, niti da je problem generiran od strane samog čovjeka ne-IT struke.
U tvrtki u kojoj sam radio 10 godina smo postavili kasicu-prasicu u koju je osoba koja je upotrijebila riječ “SAMO” morala ubaciti 5 kuna. Koristeći sredstva iz kasice-prasice prikupljena samodoprinosom vrlo često smo se znači počastiti dobrom roštiljadom sa pratećom pijačom.
Prijatelji, ništa nije “SAMO”. SAMO znači da prekinem ono što radim sada, u ovom slučaju bio je to požudan pogled moje bolje polovice na moje tijelo, bermude, i potkošulju sa flekom od senfa jer smo večerali hrenovke. I čak i da riješim taj problem kako ti želiš (brzo i besplatno), sebi radim kontra uslugu, jer tko će se opet fokusirati na možebitni koitus nakon čišćenja registryja? I onda ja ispadam šonjo kad mi se ne digne. Plus, slijedeći put ćeš me zvati u 22:12, kad ti slika bude naopaka na novom divx-u što si skinuo.
=====
Ja: Trebao sam reći: Čuj, zaista mi sad nije zgodno, ajde ti meni lijepo donesi laptop pa ću ja pogledati kad stignem.
A rekao sam: Ajde startaj teamviewer, pa ću pogledati za par minuta.
… Par minuta se oduzilo na 40, te sam naknadno ipak morao do njega, jer nisam mogao sve riješiti u remote-u. Jesam, papak sam. I ne, nisam guzio.

RAZINA 1: “BRZA USLUGA – DIJAGNOSTIKA” u medicini:

Zovem ga u 8:45
Ja: Imaš minut?
Doktor: Nemam, na viziti sam, zovem te za pola sata.
Ja: ok
Ja zovem u 12:30, ne javlja se.
Ja zovem u 14:50, ne javlja se.
Ja zovem u 19:00, isključen telefon.
Ja zovem drugi dan u 10:00, ne javlja se.
Doktor zove drugi dan u 11:20.
Doktor: Sorry, bio sam u guzvici nekoj, reci.
Ja: Čuj, imam problema sa xxxx, manifestira se tako i tako… imas li ideju što bi moglo biti.
Doktor: … Pazi, ajde naleti u petak u podne da to pogledamo u poliklinici.
Ja: Jel baš u podne? Jer sam na poslu…
Doktor: Ma tada mi je manja gužva, ali… obavezno mi dođi s uputnicom.
Ja: Ok, vidimo se…
Doktor: Uz put, uzet ću laptop, pa ćeš mi pogledati par sitnica dok si tu.
Ja: …

Zaključak:
Znaju se pravila igre. Popravljamo kompjutere kad god se nekome digne. Na pregled idemo sa uputnicom, u uredovno vrijeme, čekamo da nas prozovu.

Faktor pušenja kao IT osoba: 5 (“You don’t understand! I coulda had class. I coulda been a contender. I could’ve been somebody, instead of a bum, which is what I am.”)
Faktor pušenja kao doktor: 1 (“I’m king of the world!”)
(Manje je bolje)

RAZINA 2: OPIS KVARA

Padaju mi napamet dvije stvari.
1) Sve one situacije kada sam ljudima morao saopćiti da im je krepao disk. Naravno da nisu imali backup. Za mene je to bilo samo priopćavanje činjeničnog stanja, ali kako sam empatičan, uvijek sam se to trudio reći na najfiniji mogući način. Budimo realni… sve osim diska (odnosno podataka) na računalu je zamjenjivo. Ploča, procesor, memorija, sva sila krepanih no-name napajanja… ljudi malo popizde jer moraju ubit neku kintu za novi dio + nešto za ruke, ali to brzo zaborave… ali kad izgube podatke onda je to sranje. A sve ono što mi, informatičari govorimo o nikad povoljnijem omjeru cijena kn/GB za vanjske diskove je nebitno, jel? Jer, hard diskovi se dijele na:
a) one koji su se pokvarili, i
b) one koji će se pokvariti
Spomenuti ću tu i situaciju kada sam ženi uzeo veći HDD i samo htio prebaciti sve podatke, i onda klonirao prazan na pun, umjesto pun na prazan disk. Bila je ponoć, a “milostiva” je inzistirala da joj komp bude spreman za sutra ujutro s novim diskom. Kada sam shvatio što sam napravio, i prošao “the point of no return”, doslovno mi je fizički loše bilo i išao sam povraćati od muke. Narednih par sati sam reparirao podatke, i vratio sve slike od djece, ali niti jednu moju i ženinu prije braka. Od tada moj život u slikama prije braka ne postoji. Doduše, kad malo razmislim, moj život ni u braku ne postoji. I live to serve.

2) Situacija kad sam sa svojim prematurusom išao na pregled kod doktora nakon par mjeseci, pa mi je, jedući sendvič (!) saopćio da postoji 90% vjerojatnost degeneracije mog djeteta, samo ne zna točno u kojoj mjeri. Srećom onih 10% je prevagnulo.

Zaključak:

Znaju se pravila igre: It’s nothing personal. It’s business.

Faktor brige za ljudske osjećaje kod IT osobe: 4 (“Houston, we have a problem.”)
Faktor brige za ljudske osjećaje kod doktora: 2 (“Frankly, my dear, I don’t give a damn.”)
(Više je bolje)

RAZINA 3: KAD NEŠTO KRENE PO ZLU

1) Čovjek ima kramu od kompjutera, ili čak i ako nije krama, zna da je nešto pošlo po zlu, i da će završiti na 2 načina:

1a. Da će morati investirati 1000+ kn za upgrade svoje kante, do čak x tisuća kuna za novo računalo, jer je možda vrijeme da svoje “staro gvožđe” odnese u Metis (Metis je dioničko društvo za skupljanje, reciklažu i trgovinu ostataka i otpadaka. op.a.). Iako i sam zna odgovor na to pitanje, ipak će mi ga postaviti:
“A što misliš da probam ovo prodati nekome? makar za dijelove? Ne? Ništa? 🙁 A da uzmeš ti da imaš u rezervi ako ti nešto zatreba?”
Da, treba mi i tvoja AGP grafulja i IDE disk od 20 GB. Moš’ mislit’.
Anyway, uz pokoju suzu i gunđanje žene jer opet troši na gluposti čovjek se rastane od svoj ljubimca, i dobije novu, bolju verziju. Svi sretni svi zadovoljni.

1b. Čovjek ne može prihvatiti činjenicu da se na njegovom novom (2 i pol godine) računalu nešto pokvarilo. Bijesni i gunđa, prijeti tržnom inspekcijom mjestu gdje je kupio računalo, traži ono što mu ne pripada na krivom mjestu i na krivi način. Neće ići.

Sve što mogu reći je: Postoji jamstvo koje većina ozbiljnih tvrtki želi ispoštovati. Kao što je poštovani Quark opisao u jednom svom blogu, žalosno je da se jamstvo u pravilu svodi na to da je prodajno mjesto middle-man i samo proslijedi vaš neispravni laptop, ploču ili nešto treće distributeru ili onome gdje je kupljeno i čeka 2-3 tjedna da se zamijeni, a vi za to vrijeme čekate neoperativni. Naravno, jamstvo se odnosi samo na hardware, i sve svoje softverske zajebe ćete morati platiti, jer realno, to nije kvar, nego vaše nepoznavanje rada na računalu.

Anyhow, back to topic. Ukoliko se nešto pokvari van jamstva, meni je žao, ali to ide na vaš trošak. “I Mercedes se kvari”, znaju ljudi u servisu reći, što je točno, ali u vrlo malom postotku. Dakle, čak i ako kupite top quality kantu ili laptop, postoji onaj %-tak da će kod vašeg nešto krenuti po zlu. Možda je to 1%, ali ako se radi o vašem vlasništvu, onda je to vama 100%, i baš vas briga što onih 99% radi besprijekorno, i naravno da ste ludi.
Završava tako da proklinjete firmu gdje ste kupili, ali moj odgovor na to je: “Hej, pa nismo mi tu Toshibu sastavili u garaži. Pogledaj što piše na laptopu: Toshiba. Proklinji njih ako ti je do kletvi.” Kunete se da vas ta firma nikad neće vidjeti u životu. Kad se ispušete shvatite da ste prenaglili. Ako ste “čovjek” vraćate se kroz dan-dva u tu firmu, ispričate uz čokoladu i bocu Coca Cole od 2 litre, i tražite način da vas taj popravak dođe čim je manje moguće. Ako vam je ponos prevelik, pljujete po prodavaču gdje god stignete “jer su vas zajebali i prodali stvar koja se pokvarila”, i tražite drugoga da vam odradi dijagnostiku i eventualno popravi stvar, no taj vam tvrdi isto. Činite slijedeću grešku i impulzivno kupujete novi laptop u Pevecu nakon dobivanja njihovog kataloga.

2) Čovjek prolazi terapiju u bolnici, ali ne ide na bolje. Traže se krivci, optužuje za pogrešne dijagnoze, nesavjesno liječenje, nemar, nebrigu. Kada je čovjek bolestan, sve drugo je manje bitno, odnosno nebitno. No, problem je da doktori nemaju pravo na grešku. Ljudski organizam je toliko kompleksan, i uz sav napredak medicine jednostavno je statistički nemoguće da uvijek sve krene dobro.
Ono što me brine je da doktori nemaju pravo na grešku, i žao mi je da je tako. Poznajem ih zaista puno i bez obzira na gore navedene “loše strane”, osjećam iskrenu želju da pomognu ljudima, ali i oni samo rade svoj posao kao i mi kad vam setiramo WLAN. Točno je, mogli bi ponekad pokazati malo više senzibiliteta, ali valjda to jednostavno prođe s godinama.

Faktor najeba u IT-u: 2-3 (“There’s three ways to do things, the right way, the wrong way and the way that I do it.”)
Faktor najeba u medicini: 4 (“”As we grow older, it becomes difficult to just believe. It’s not that we don’t want to, but too much has happened that we just can’t.”)
Manje je bolje.

Zaključak: Čovjek prolazi praktični i teoretski dio prije polaganja vozačkog ispita, i prođe puno puno vremena čak i nakon dobivanja vozačke dozvole prije nego realno postane prosječan vozač. Ali u tom prvom periodu vozi polako i pazi što radi. Kada kupi auto ide redovno na servis (nadam se), brine se o svojoj imovini.
Zašto tako nije kod računala, ili kod nas samih? Zašto ne platimo negdje tečaj rada na računalu? Ili pozovemo nekoga tko zna, da nam u 4-5 popodneva po 2 sata pokaže neke osnove i za to platimo? Zašto ne nosimo računalo na “preventivni servis” (ok, možda pretjerujem, ali možda i ne).
Zašto ne odemo jednom godišnje na vađenje krvi, ili jednom u dvije godine na sistematski pregled?
Očekujemo kad računalo stane da će informatičaru biti SAMO 5 minuta da to riješi.
Očekujemo da će doktor mahnuti čarobnim štapićem i da kutijicom tableta negirati sve ono loše što smo radili svom tijelu 20, 30, … 60 godina?
Da, u idealnom svijetu.

kad malo razmislim… dajte vi meni moje nule i jedinice.
Ili kao sto bi rekao jedan pametan čovjek, na svijetu postoji 10 vrsta ljudi: Oni koji razumiju binarno i oni koji ne.