135 Azijatkinje (by Hysteria)

Sjećam se kad smo bili mulci i u videotekama iznajmljivali XXX video kazete.
Obično smo random gledali po policama, lagano crveni u licu, praveći se da tražimo neki film. Čekali da u videoteci nema nikoga osim “tete što iznajmljuje”, i onda brzo, prije nego li je netko drugi ušao donijeli do pulta pornić i rekli “to mi je za frenda”. Yea, right. “Evo ti, reci frendu da je ovaj dobar”. “In Diana Jones”, ili nešto slično.
Završilo je bjesomučnom onanijom do duboko u noć.

Slično je kad čovjek pita prijatelja doktora… “Znaš, jedan moj frend ima problema sa erekcijom, imaš li možda prijedlog što da uzme?”. Yea, right. Dobar frend, jelda? “Reci frendu da proba sa xxxxxx (nema reklama)”.

E isto tako se i meni desilo više puta da me je netko blizak pitao nešto specifično i o temi zbog koje bi im je moglo biti neugodno, ali iz poštovanja prema toj osobi, odigrao sam igru kao pravi informatičar staroga kova.
Te nadasve interesantne slučajeve podijeliti ću dobro nam poznatom metodom trostruke podjele na 1 – skupljanje dokaza, 2a – brisanje blagih dokaza i 2b – brisanje teških dokaza.

1 – Skupljanje dokaza

Zvao me poznanik i kao da bi me nešto pitao oko kompjutera. No shit, ja sam mislio da me zoveš da me pitaš kako sam ja i kako familija. Anyway, za razliku od 99% slučajeva kada nemam vremena, baš sam bio na nekoj pauzi između obavljanja shoppinga po ženinom popisu, završivši sa trećom od šest planiranih lokacija koje moram obići i pijuckao kavu u kafiću.
“Reci, prijatelju”. – “Ma ne bih preko telefona, jel mogu sutra doći do tebe”. – “Dođi kad hoćeš, ali između 10 i 12”.
I evo ti njega sa pričom: “Čuj, jedan moj prijatelj ima dvoje djece koja su često na kompjuteru i sad bi on htio da vidi što oni rade, a da oni to ne znaju”.
E sad, prava istina je da je “prijatelj” on, a da su djeca njegova žena, za koju on sumnja da ga vara. Naravno, sada sam bio u moralnoj dvojbi, jer ako mu dam ono što traži, cijela priča može eskalirati, i da mene sutra optuži da sam kriv što mu se brak raspao, a njegova žena će mi reći da sam ga ja nahuškao protiv nje.

Kako iskustvo kaže “nikad ne stani između muža i žene”, rekao sam ja njemu: “Ima tih programa, ali ja tebi savjetujem da im stavimo neki parental control program koji će kontrolirati što rade i koliko rade, plus tebi omogućiti da to kontroliraš. Ovo što ti tražiš su “keyloggeri”, i poprilično su komplicirani za korištenje. A vjerujem da su oni dobra djeca i da sigurno ne rade nešto što ne bi trebali.” – Čovjek me poslušao i dan danas ga vidim kako zagrljen šeta sa ženicom, zaljubljeni kao golupčići. Jer, kao što sam ja rekao svojoj: “Ako me ikad budeš prevarila ili varala, radi to tako da nikad ne saznam”. Barem će biti dobre volje.

2a – Brisanje blagih dokaza

Ovo je čest slučaj, usudio bih se otići tako daleko i reći da 99,6% korisnika računala na svom ljubimcu ima određenu količinu blagih dokaza koji mogu stručnu osobu uputiti na: spol, dobnu skupinu, razinu obrazovanja, političku orjentaciju, sexualnu orjentaciju, omiljenu hranu, boju, vrstu muzike, filmsi žanr i razne druge karakteristike i navike korisnika.

Svaki informatičar starog kova, čak i u slučaju da primijeti neki od blagih dokaza, stručno će ga ignorirati. Ukoliko naleti na neki folder “interesantnog” sadržaja, u milisekundi će ga ugasiti.
Sami blagi dokazi nisu toliko kompromitirajući, no ignoriranje ovakvih informacija stavlja korisnika u stanje potpunog povjerenja stručnjaku, i to opravdano.
Format diska uz backup podataka i ponovno osposobljavanje stroja ove će korisnike učiniti sretnima i veselijima, više nego što se majmun veseli banani.

2b – Brisanje teških dokaza

Osim paranoidnih slučajeva koji surfaju preko anonimity proxyja, i svoje passworde ubacuju preko copy/paste iz nekog enkriptiranog fajla, čak 67,3% korisnika na svom računalu imaju teške dokaze. Od tih 67,3%, čak 60% nije toga svjesno, 15% zna i ne mari, dok su preostalih 25% ljudi koji iz nekog razloga žele izbrisati neke podatke sa svojeg računala zauvijek. 82% su muškarci, 18% su žene, iz čega se Zakonom logike da zaključiti da su muškarci poremećeniji.

Navedeni podaci uključuju, ali nisu limitirani na:
* vlastite obnažene fotografije ili video
* partnerove obnažene fotografije ili video
* fotografije ili video treće (ili više) osoba dok su u vezi s partnerom
* kombinaciju svega ranije navedenoga
* browsing history po adult stranicama, uključujući i stranice sa životinjama (?!) i djecom (?!?!)
* cookije
* porno filmove
* log instant messengera kao Skype, MSN i slično, gdje pričaju sa ljubavnicima, ljubavnicama, žale se na muževe, žene, djecu, starce, šefa, plaću, traže rame za plakanje.

Koristeći vrlo malo procesorskog vremena, da se izvući zaključak da ljudi određen dio svog vremena na računalu koriste kako bi zadovoljili svoju sexualnu znatiželju oko stvari o kojima im se baš i ne priča. Evo, npr, ja imam lagani fetiš na Azijatkinje. Sviđaju mi se i ne mogu ništa protiv toga. Rekao sam to ženi, i kad se neka kosooka pojavi na TV, ona mi zna reći „evo ti ona TVOJA“.

Ajde, kužim da ćeš pogledati pornić tu i tamo. Čak i nije problem da ti se to nalazi na računalu. Ali surfanje po stranicama čudnog sadržaja radi znatiželje mi nikad nije bilo jasno.
Nikad u životu nisam čitao tuđe podatke, ali kad vidim u download mapi imena datoteka iz kojih zaključim da čovjeka zanima kako netko “opći” sa prasicom, dođe mi muka.
Iako ću odraditi posao i vajp-ati podatke, onaj vrag u meni me natjera da im kažem “Čuj, možemo mi ovo brisati, ali na ISP-u je zabilježeno da je iz tvoje kuće netko pristupio toj i toj stranici. Da ne govorim da pravi forenzičar s pravim alatom može doći do ovoga… ali ćemo učiniti sve što je moguće da to izbrišemo i zakopamo u crnu zemlju.”

U biti, kad malo bolje razmislim, činim im uslugu. Ovih 25% se useru, i to više ne rade. onih 15% nije briga, a 60% ne zna.
Ali kad se već uhvatim toga, onda im objasnim neke stvari, educiram ih i uputim. Jer nije mi cilj “dati im ribu, već ih naučiti da love”. Kao što to radi svaki pravi informatičar starog kova.