140 Informatička mafija

Svaki put kad je naslov posta “Informatički kurac” ili “Informatički palac” ja bi se svojski oznojija da objasnin taj kurac i taj palac. Sad je na red doša “kriminalac” pa bi bilo dobro da pobliže objasnin taj pojam na način da shvate i oni koji još uvik viruju u ovu državu.

Šta ja mafija, šta je informatička mafija?

Mafija je i ona skupina čeljadi koja pod zaštitom zakona legalno pljačka radni narod. Kako u samom činu pljačkanja ima nešto “nezakonito” obično je rizik najebavanja prebačen na oštećenu stranku kako bi sve bilo u skladu sa Zakonom logike. Drugim riječima, ako govna i isplivaju na površinu, pokusa ih onaj nad kojim je vršen reket. Dok Đoković u većini slučajeva odšeće…

Informatička mafija je skup sitnih duša i nesposobnih jadnika koji ostvaruju nemoralnu, nelegalnu i nepoštenu materijalnu korist vezanu uz poslove oko nabavke, isporuke, posredovanja, korištenja, ocjenjivanja i reklamiranja informatičke opreme u smislu hardvera i u smislu softvera.

Informatičku mafiju ćemo predstaviti, a potom i razotkriti kroz nekoliko pojava kako bi ukazali na sve vrste pijavica i lišajeva koji sišu zdravu krv informatičkog biznisa vodeći ga pritom u tri pičke mile matere, od kojih smo već nepovratno ošli u dvi.

Sitne duše

Sitne duše ili mafijaške muhe su zaposlenici u raznim državnim službama, mahom nesretni, nesposobni i glupi ljudi koji su šupkovitom srećom, rodijačkim vezama ili iskaznicom HDZ-a došli na (ne)radno misto na kojem mogu lacniti pinkicu za svoj nezasitni žep prilikom svake kupnje hardvera ili softvera od strane lokalnih informatičkih tvrtki koje jedva spajaju kraj s krajem.

Objekti dejstvovanja ovih lišajeva su većinom lokalne informatičke firme koje trpe neviđen i iritantan reket. Tipične rečenice koju ovi sitni mafijaši izgovaraju prilikom namištanja tendera ili direktnog ugovaranja posla je: “A koliko je tu moje?” ili legendarna IMT koja je već postala javna šifra za “Ima’l mene tute?”

Zaradu, pod navodnike zaradu jer to nije zarada nego ucjena, ostvaruju na način da će određeni poduzetnik dobit posal od recimo 100.000 kn ako dotični lišaj dobije na poklon neki noutbukić za svoju kćerkicu na parcijali druge godine ekonomije, ili ako ide zima onda će drage volje prihvatiti i poštarsku kuvertu sa 500 Eurića, taman da pokrije trošak zimskih guma.

Kako i među sitnim dušama ima budala i mikroskopskih duša onda određeni procenat ove stoke sitnog zuba koristi svoj jadni neradnički položaj na način da nakon žderačine i lokačine u lokalnom restoranu obično na odlasku kaže konobaru “Platiće Taj i Taj”.
S druge pak strane, kad Tome i Tome dođe s neba pa u rebra faktura od 5.000 kn za zubaca, priloge i 3 boce vina onda Taj i Taj zagrize brukvu i plati znajući pritom da može naručit onaj server i 15 radnih stanica u svog distributera.

Sitne mafijaške duše dejstvuju i na način da kad regularno za svoju državnu prčiju uzimaju robu obično ubace i jedan USB stick ili tintu za kućni printer uz napomenu “Nemoj da se ovo vidi na fakturi, slobodno ti napiši da ovaj monitor gušta 2.000 kn”.

Tokom godina upozna san dosta ovih sitnih duša iz državnih jasli od kojih bi istaknija jednu individuu koja nas je godinama muzla, a sve pod izlikom da informatika napreduje i da je njezin Klamath već zastarija i da bi bilo dobro da dobije Katmai-ja. O kakvom se neradničkom profilu radi dovoljno govori i činjenica da je dotična individua koristila godišnji odmor na način da je svaki tjedan uzimala četvrtak i petak tako da se godišnji rasteza od svibnja do listopada.

Sječa šume

Ne znan za vas, ali mene su u školi učili da su šume pluća planeta Zemlje. I da nekontroliranom sječom šuma sami sebi pilamo granu na kojoj sidimo jer spriječavamo nastanak kiseonika, koji odlazi u vazduh kojeg mi dišemo.
Isto tako su me učili u srednjoj matematičko-informatičkoj da sad kad se dogodi informatička revolucija sve će se digitalizirat i više neče biti potrebe za tolikom količinom papira jer će svi bitni i nebitni sadržaji biti u digitalnom obliku. Toliko san bija sritan onda, ne toliko zbog toga šta san živija u Jugoslaviji i nije bilo HDZ-a, koliko zbog saznanja da se ipak neću ugušit prije nego pojeben štogod i okusim slasti mindže.

Sve u svemu, izgleda da san se zajeba. Napokon se i meni posrićilo pa san pričepija jednu, međutim informatizacija i digitalizacija je sa sobon donila i šugave i nepotrebne printere, sječemo šume kao da nema sutra, a sve kancelarije na svitu imaju odašiljač za rak pluća – laserski printer ili fotokopirni stroj. Šta vi mislite da su Američani pizde kad u svakoj, pa i u najšugavijoj, firmi imaju posebnu prostoriju u kojoj se nalazi kopir, a koju nazivaju “Xerox room”? Kurac su pizde, znaju oni dobro koja je to smrt imat kraj sebe nevidljivi oblak tonera.

Nevr d les, pojavom Interneta još se više smanjuje potreba za papirom, međutim kako smo davno utvrdili da je Homo Sapiens najgluplji oblik života u Svemiru, trošimo papir još i više, eksponencijalnim rastom.

Hauevr, ne čudi me šta Jutarnji ili 24sata izlaze u papirnatom obliku, ionako je to šund nad šundovima, ali brate čudi me da informatičke tiskovine potiču sječu šuma istovremeno pišući o najnovijim tehnologijama, gudizima, gadgetima i pičkama materinama.

Što nas vodi i do druge vrste informatičke mafije u nas, a to su informatički časopisi.

Hajdemo za trenutak zatvoriti oči, potegniti dim mi koji pušimo, ostali potegnite crtu i razmislimo logički: ima li ikakve ekonomske računice da jedna tiskovina postoji? Da me jebeš u guzicu – nema. Ma koliko ja napreza svoj slabašni primozak, odnosno ono šta je od njega ostalo slušajući Jadranku Kosor i Darka Milinovića, ne mogu niti upotrebljavajući metodu matematičke indukcije skužiti kako oni preživljavaju i kako dilu plaće onim jadnicima koji črčkaju pizdarije koje jadni i neuki puk puši.

Odgovor na to pitanje nameće nam se sam od sebe i zove se reklame i recenzije. Reklame ne spadaju u mafijašenje, jer šta ima nelegalno da u nekoj tiskovini stoji reklama za Renault Megane ispod koje piše 99.990 kn.

Međutim, kako je informatika u mnogočemu posebna tako ta posebnost nije mimoišla ni informatičke tiskovine. Zašto? Pa zato jer se u informatičkim tiskovimana mogu pronaći recenzije, dakle opisi sa preporukama, razno-raznog hardvera i softvera. Što informatičke tiskovine automatski stavlja u položaj kreatora javnog informatičkog mnjenja i savjetodavca prilikom nabave informatičke opreme. Drugim riječima, da smo religiozni rekli bi oni su Objava i Evanđelje, svaki novi broj nosi nove radosne vijesti.

A to je idealno plodno tlo da se mrači, ispodbanči i ostale ružne riječi koje ćemo u slijedećim redovima drage volje objasniti svim pretplatnicima koji su na poklon dobili majicu, kapu i USB stick.

Da su i oni također informatička mafija uvjerija san se nebrojeno puta, šta lično, šta u razgovorima sa “višim instancama” informatičkog biznisa u nas ‘rvatina. U vrime dok san bija glup i kupova informatičke tiskovine, pritom skačući od sreće jer san dobija na poklon CD sa najnovijom verzijom WinZip-a, čita san te tekstove i razmišlja: “Pa jeli moguće, ljudi moji, da je neko ozbiljno napisa ovaj tekst i još se uredno potpisa imenom i prezimenom ispod toga?” Naravno radilo se o recenziji nekog komada hardvera kojeg san i ja također ima u ruci, na stolu i kroz prozor.

Jednostavno mi nije bilo jasno da je za, evo opet ću ja o JNC napajanju, njega neko uspija napisat “Ovo napajanje ima odličan omjer cijene i mogućnosti, ciljana skupina korisnika su kućni i manje zahtjevni uredski korisnici.” Mislim, ono, helou???? Ne mogu se niti sitit kakve san sve bljuvotine pročita u kojima se veliča smećarski hardver, a sve zbog toga šta je dični distributer dotičnog platija novinaru da napiše da valja.

Jesu li ovo mafijaška posla? Naravno da jesu, jer je pun kurac iljada ljudi pročitalo taj tekst i kupilo dotični komad hardvera u najboljoj vjeri da bi se na kraju ispostavilo da ih je zavaljalo i da su im još izgorili memorijski moduli i diskovi sa podacima. Neš majci vit izgoreni disk koji je bija spojen na Corsair HX napajanje, ali JNC je uništija samo u nas bar dvi Aleksandrijske biblioteke podataka.

Kao što vidimo ovdje je počinjeno kazneno djelo obmane javnosti od strane pravne osobe u cilju stjecanja materijalne koristi i to od plaćenog teksta, za što su kao nagradu dobili najam stranice u boji u njihovom šugavom časopisu.

Kumovi

Kako svaka prava mafija, koja iti malo drži do sebe ima svoje Kumove, tako se i naša informatička diči postojanjem istih. Kumovi su veliki, Kumovi su moćni, Kumovi gaze, Kumovi zapošljavaju, Kumovi se šire ki požar, Kumovi su država u državi. Ali Kumovi su zaboravni.

Kumovi su u svojoj karijeri od lokalnog švercera hard diskova i EDO memorije do baje u Merđi S klase zaboravili da sve šta imaju mogu zahvaliti nama: malim informatičkim firmama koje su svoje povjerenje za nabavku informatičke robe poklonili, doslovno poklonili, njima i odrađivali za njih “prljavi posao” širenja informatike na ovim prostorima od zelenih ekrana do Windowsa u mobitelu.

Svak ko je u ovom poslu duže od 10 godina vrlo dobro zna o čemu govorim. Mi smo ti koji su ih digli, a kad smo ih digli onda su nam ga zaparali zguza. Tako su nam ga moćno zaparali u šupak da me još grlo boli. Dok su bili mali sve je štimalo, kad su počeli rasti odjebali su nas i uzeli nam sve. Uzeli nam rabate, uzeli nam uvjete plaćanja, uzeli nam tržište. Odjednom ih više nije bilo briga za tamo neku malu informatičku firmicu u nekoj pripizdini koja uzme tjedno 10-20 iljada kuna, sad su se malo pogospodili pa prodaju samo “na veliko”, velikim centrima i državi.

E sad, veliki centri su im ga po Zakonu logike zabiberili isto ko oni nama. Uzeli im miljune robe, prodali i propali. Tok događaja koji samo Jadranka Kosor nebi uspjela predviditi. Međutim, točka u kojoj su iz informatičkih biznismena postali Kumovi je točka u kojoj je počeja biznis sa državom. Nema šanse da bilo ko u neko ministarstvo proda informatičku opremu osim izabranih. Nisu svi distributeri Kumovi. Točno se zna koji su.

Naravno, ima više Kumova. Kum za ovo ministarstvo, Kum za ono ministarstvo. Međutim, kako se radi o činjenici da ipak je cila priča u visokosofisticiranoj tehnologiji, skoro pa tehnologiji Zvjezdanih staza, i Kumovima se omakne pa dikod sjebu stvar. Naime, rodijačke veze, članske iskaznice, debele kuverte i našminakne kurve idu do jednog nivoa, ali ipak nakon svega mora to jebeno znanje isplivat. Znanje kojeg u Kumova nema. Bar ne u tolikoj mjeri da se spriječe kataklizme tipa nereagiranje i neodgovorno ponašanje u jednoj državnoj instituciji prije 3-4 godine kad je uslijed otkazivanja RAID polja nepovratno izgubljena kompletna arhiva koja se godinama digitalizirala, a što je prigodno zataškano. Da se reagiralo kad je riknija prvi disk sve bi bilo u redu.

Dakle, evidentno je da Kumovi mlate paru i da je sve po zakonu. A to šta baba koja radi u državnoj instituciji u mjestu kojem je poštanski broj razlomak, kad joj se pokvari tipkovnica nesmi zvat informatičku firmu priko puta nego “Veliku firmu” u Zagreb, to je drugi par opanaka.

Nema nam spasa. Kumstvo u informatici je već toliko metastaziralo ovom državom da ću drage volje savjetovati svoju mladunčad da kao životni poziv odaberu neko korisno i manje stresno, a opet zanimanje koje je cijenjeno i od kojega će moći živiti, tipa tokar, stolar, keramičar. I na koncu konca, zanimanje kojeg nikad neće sjebat Kinez jer čisto sumnjam da će ikad stat za drebank.

Telekom mafija

Može li mi živa osoba narodnim srpskim jezikom objasniti šta to točno gušta 20 kn za 1 gigabajt prometa? Jeba me pas u bulju, ali evo nakon tolikih godina bavljenja informatikom ja to još nisan uspija skužit. Možda san stvarno glup. Još kad se sitin drkanja po 9761 za 12 kn sat, nebi gospa dobila vezu, a telefonski račun 1.200 kn za pogledat 3 stranice u Netscape Navigatoru.

Ne mogu a da ne dođen do zaključka: Al Pacino je stvarno ima plan koji je uspija – mafija je poslove reketa, droge, kurvi, kocke, šverca i noćne bravarije stvarno pribacila glupanima od kojih će svako toliko nekog nesritnjaka strpat iza brave, a sebe je pribacila kompletno u legalni biznis i smije se cilom svitu.