153 Bodlje u čelu

Kad malo bolje razmislin boli me kurac za ACTU, jebe me se oće li proć ili neće. Jer ako bi se sekira za tamo neke pedere i njihove pisme i glupe filmove onda bi to značilo da mi je to bitno u životu, a nije. Meni su bitni ljudi i komunikacija sa njima. Priko mIRC-a, bloga, fejsa, kurca (žene naprid – ostali stoj) i uživo kad to prilike dozvoljavaju. A to mi ne mogu zabranit ni kontrolirat.

Evo već godinu ipo dana pišen blog i sasvim je u skladu sa Zakonom logike da san se poveza sa nekim kolegama blogerima i na malo višem nivou od komentiranja jedni drugima tipa “E, super ti je blog, navrati i ti na moj i komentiraj plizzzzzzz”. Budući da nikad nisan bija konzument analnog izmeta ili po naški jedač govana, čitan svoje blogokolege redovito, ali slabo komentiran. To ne znači da nisan tu, nego da samo keep low profile. Međutim, s dosta njih komuniciram privatnijim putevima tipa sms, email, fejs i telepatija.

I, tako su me, kao doktora informatičkih znanosti, neki pitali za pomoć šta san objeručke prihvatija. Dijelom zbog toga da pokažen kako sve znan i opravdan svoj uzvišeni čin, a dijelom zbog toga da pokažen kako san dobar čovik. U biti prava istina glasi da ja neman blage veze dalje od treće DOS diskete i da san đubar i govno prve klase.

Prije nekoliko miseci kontaktirala me je jedna blogokolegica i pitala za savjet u vezi kupnje kvalitetnog prijenosnog računala. Budući da me iznimno cijeni, naravno da me je poslušala i na moj savjet da kupi Dell, otišla u dućan i kupila Apple iPadelu.

Isto tako me je kontaktirao jedan blogosugrađanin s kojin san se naša i proćakula i pokuša riješit njegov problem. Doduše, nisan mu uspija pomoći jer problem nije bija na korisničkoj strani nego na strani blog.hr, ali smo se našli, izćakulali i pizdili uru vrimena.

Da buden iskren, još uvik nisan otkrija svome cijenjenom čitateljstvu sve osobine jednog informatičara starog kova. Jedna od osobina o kojoj dosad nije bilo riječi je osobina da svaki pravi stručnjak na svom području, pa bila to i informatika, MORA znat di su mu granice. Drugim riječima mora znat kolko zna, odnosno kolko ne zna, kako svojim dejstvovanjem nebi nepovratno sjeba stvar, a sve zbog toga šta mu je bilo u kurcu reć korisniku “Stari, to jest moje područje općenito, ali ja to ne znan”. Svaki put kad u životu čujete ovu rečenicu znajte da se radi o pravom i pametnom meštru.

S druge strane, kad vam meštar, stručnjak iz bilo kojeg područja na vaš upit o problemu kaže “Nema problema, to je pičkin dim” bez da je malo detaljnije zaronija u problematiku, znajte da imate posla sa neovlaštenim malim o’tete ili belosvetskom budalom koja će sigurno kad izbije sranje okrivit nekog drugog jer “inače uspije, ali ne znan koji je sad kurac”.

Kako bi pobliže objasnili zašto je ova osobina vrlo bitna da je informatičar ima, poslužit ćemo se našim standardnim djelatnostima, koje i inače postoje isključivo iz razloga da bi informatičarima bili pomoćno sredstvo za objašnjavanje uzvišenosti svog informatičkog poziva neukoj raji.

Autolimarija

Podrazumijeva se da, kad spominjemo autolimariju, uz nju idu i sapete gospoje. Pretpostavimo da sapeta gospoja, zbog toga šta je zvirala za vrime vožnje u reklamu “K Mobile”, desnom bandom svog Chevrolet Avea satare bankinu kraj ceste. Osim šta će policijsko izvješće biti obogaćeno još jednim “nepoznatim počiniteljem”, autolimar će biti obogaćen sa još nekoliko Starčevića na koje neće biti plaćen PDV ni po stopi 23, ni po stopi 25.

Dakle, autolimar će dricati, štukati i piturati nesritno vozilo i ukoliko fali nijansu nikom ništa. Pituraće ponovo. O svom trošku, naravno. Ako opet fali, pituraće opet. Uglavnom, ako je smotan ko i gospoja potrošiće cisternu piture za kvadrat lima, ali pokušaja i promašaja na raspolaganju ima miljun. Sapeta gospoja ionako neće od straha sist u auto bar misec dana…

Građevina

U građevini je isti kurac. Zidar može potrošit šleper cimenta i škalje za zidić visine po metra oko pečenjare i svaki put ga stuć pikamerom ako ispadne ukrivo, ali pokušaja i promašaja ima kolko oće.

Informatika

Već odavno znamo da kompjuter sam po sebi ne vridi kurcu vode. Vridu podaci na njemu. Podaci mogu biti dokumenti, slike itd. Ako se ti podaci neznanjem, nepažnjom ili nemarom izgube jedino šta korisniku preostaje je odlazak u najbliži dućan motociklističke opreme kako bi mu bilo što bezbolnije kad bude tuka glavom u zid.

Ako korisnik izgubi dokumente, sranje je i to sranje generalno, ali prekovremenim radom nekoliko tetki u trajanju oho-ho dana mogu se vratiti. A ako korisnik izgubi slike šta da onda napravi? Da trkne jedan sekund na Kineski zid i ponovo se slika? Kurac, može se slikat, ali na onaj drugi način.

A najgore od svega je kad ti podaci nestanu dovraga, dođavola i bestraga intervencijom informatičara. Jadan ti li je onaj informatičar kojem je sutrašnji radni i borbeni zadatak otići kod korisnika i izvijestiti ga da slika više nema.

Na svu moju sriću, i poznavanje svojih ograničenja u znanju pri radu u nekim specifičnim informatičkim situacijama, nisan još ima to iskustvo da mi korisnik da PC da mu reinstaliran driver od zvučne kartice, a da ga ja iz Bašćanske ploče pritvorin u tabulu rasu.

Prije nekoliko tjedana kontaktira me je jedan blogoprijatelj iz susjednog grada da ima jedan problem sa noutbukićem i da me nebi tija maltretirat, ali da mu lokalni informatičari traže velike novce za riješit taj problem. Problem je bija da je tribalo iskopirat slike iz noutbukića (koji je ispravan), a novci koje su tražili lokalni informatičari su bili 400 kuna. Da sad ne objašnjavan situaciju, nije bitno za priču, a i dosta je osobne naravi, čovik je dobija noutbukić, ali zaštićen šifrom.

Ništa, velin mu ja, stavi ga na bus i pošalji, ja ću ti to drage volje besplatno napravit, kakvih ih 400 kuna napalo, i meni se to činilo previše za najobičnije kopiranje sa hard diska. I, da ne duljin previše, posla mi je noutbukić na bus i ja ga preuzeja. Doša doma, odma krenija na posal. Asus Eee PC. Mala pederana, ko moj Vjusonikić. Međutim, samim paljenjem noutbukića aktivira san Pandorinu informatičku kutiju i postao svjestan plićaka punog ježa i vlasulja u koji san triba zagazit.

Na noutbukiću je neki kurčevi linux o kojem neman blage veze i da stvar bude gora zaštićem šifrom koju niko živ ne zna. A podaci bitni i triba ih spasit. Odma san zaključija da igrati se hakera i pogađati šifru nema smisla, a još manje uopće išta raditi na tom noutbukiću. Dakle, disk triba vanka i spajanje na drugo računalo pa da vidimo kakvo nam se sranje onda sprema jer naravno da disk nije ni FAT ni NTFS nego neka linux umotvorina.

Kako san pretpostavija, kad san spojija disk na drugo računalo Winowsi su ga uredno pripoznali kao novi komad hardvera, ali novo slovo u My Computeru se nije stvorilo. Da stvar bude još gora disk management od Windowsa uopće ne vidi particiju nego samo piše Unknown.

U ovom trenutku opasno san se približija zidu svoga znanja i nisan se tija bacat naglavu u plićak pun ježa zbog opravdane sumnje da ne dobijen bodlje u čelo. Ostavija san situaciju takvu kakva je bez nepotrebnog klikanja i “ajmo provat ovo, možda proradi”. Otiša san na balkon svog luksuznog penthausa zapalit cigaret i razmislit o opcijama.

Nisan tija čovika razočarat, iz samo meni znanih razloga poprilično mi je stalo da riješin taj problem, sam ili uz nečiju pomoć, ali nisan tija ništa sjebat za slučaj da me linux-stručnjak kojemu bi pribacija ovaj parangal ne posere u stilu “koji kurac diraš kad ne znaš”.

Budući da nisan ima pojma koja je opskurna linux distribucija uopće instalirana na taj disk, a još manje kojim file systemom je taj disk formatiran, iša san na blef ukucat u gugl “kako vidjeti linux particiju pod windowsima”. Surfajući o tim pizdarijama ne mogu naštetit disku ni podacima na njemu, a možda usput saznam koje korisno linux evanđelje po dokonom linuxašu. Samo san se nada da dokoni linuxaš ne bude Bugar.

Naša san neki ext2 viewer velik 100 kilobajta i računan pokreniću ga pa ako vidi vidi, a ako ne vidi onda iden na joker zovi. Naime, iman na fejsu jednog od najboljih, ako ne najboljeg svjetskog hakera i eksperta za linux i ako on ne bude zna onda jebaji ga druže učitelju. Ali prije nego oden na fejs davit čovika iden pokrenit ovaj pingvinski programčić pa da vidimo di smo.

Ne znan jesan li bija više sritan kad san se prima u pionire ili kad je ovaj program upalija direktorijsku strukturu iz koje san jednostavno iskopira podatke na desktop. Da ne bude zajeba i “nisam znala” iskopira san kompletni disk, pa ćemo kasnije lako brisat višak.

Uglavnom, kopira je tri gladne godine i kad je završija odma san obavijestija blogoprijatelja da je stvar riješena, a usput nisan moga izdržat a da se ne javim doktoru za linux pa san mu posla poruku da jeben njega i njegov linux. Evo šta mi je odgovorija:

153_1

 

U svakom slučaju, evidentno je da san ima više sriće nego pameti, isto tako je evidentno da i oni koji imaju pameti da bi imali strašan problem da nismo imali sriće i da je bija ext4.

Jedino šta me zanima je kako su informatičari iz susjednog grada toliko otporni na bodlje u čelu i tako samouvjereno rekli čoviku da će ga to guštat 400 kuna, kad je sama srića bila da je disk ext2, a ne ext4, šta oni nikako nisu mogli znat?

P.S. Naravno, kad su podaci bili zbrinuti, da san mu na taj noutbukić instalira XP 🙂