162 Život je lijep

Zadnje čega se sjećam, prije nego sam otvorio oči, bio je neki čudni san. Sanjao sam da radim u nekom čemeru, prijavljen na minimalac, vječno strepeći kako ću ostati bez posla i krova nad glavom.

“Dragi, kavica je gotova” – umilni glas moje supruge izbavio me iz noćne more. Protegnuo sam svoje gipko, mišićavo i preplanulo tijelo po svilenoj posteljini i ustao iz kreveta. Kreveta, u kojem je sinoć supruga veselo uzdisala dok sam gudio svojim moćnim gudalom po njezinoj violini. Televizor je već gorio i dok sam pio prvu jutarnju kavu, u emisiji ‘Dobro jutro Hrvatska’ ozbiljni glas Vladimira Fučijaša govorio je kako je u nas situacija poprilično stabilna, međutim u susjednoj Sloveniji došlo je do naglog povećanja nezaposlenosti od 7% jer je grupa Perpetuum Jazzile prestala s radom. Supruga je već odavno bila na nogama, djeca u već doručkovala i nakon što sam srknuo dva gutljaja kave uputili smo se prema luksuznoj limuzini.

Dok sam palio motore pomislio sam: “Bože, kako neki imaju problema sa automobilima, nekima čak stalno crkava varijabilna remenica, a naš, bogu hvala, šest godina radi ko sat.” Nakon što sam suprugu i djecu odveo na njihova odredišta, stigao sam ispred firme i parkirao na osigurano parkirno mjesto na kojem je bila ispisana moja tablica po narudžbi.

Naši kupci i poslovni partneri nemaju običaj da nas zovu prije 8 i 30, što nam daje dovoljno vremena da popijemo prvu poslovnu kavicu, zapalimo dva cigareta uz nju i napravimo raspored zaduženja za tekući dan. Uvijek nam ostane dovoljno vremena za prosurfati portalima desetak minuta prije nego se posvetimo radnim zadacima.

Prvi jutarnji kontakti obično budu od poslovnih partnera koji imaju nekih poteškoća pri radu sa računalom, međutim sve su to razumne stranke koje su spremne pričekati sat-dva dok ne stignemo kod njih na intervenciju. Nakon toga obično zovnem svoje dobavljače da provjerim da li je roba jučer zapakirana i krenula brzom i pouzdanom kurirskom dostavom prema nama. Iako nikad nema problema, drago mi je čuti se sa tim divnim i pouzdanim ljudima od kojih bi prvenstveno istaknuo našeg najboljeg komercijalista, mladića kojeg iz nekog nepoznatog razloga zovu “Skroler”.

Dok mi obavljamo djelatnost tvrtke, šef obično provjeri uplate na Internet bankarstvu te ih proknjižava u Excel tablicu, za što mu svaki dan treba otprilike pola sata.

Kako se približava vrijeme naše dnevne pauze 10:30 – 11:00, polako završavamo započete poslove i pripremamo se za odlazak u obližnje kafiće. Iako nas taj luksuz košta dnevno dvadesetak kuna, to nam ne predstavlja neki osobit financijski izdatak jer smo nedavno dobili povišicu od 10%. Premda je moj radni kolega, fra Vjenceslav, malo prigovorio da je uprava mogla zaokružiti na 1.000 kn, a ne dati nam 820 kn povišice, ja sam zadovoljan jer od ovog mjeseca napokon imam dovoljno sredstava viška da ostvarim svoj dugo željeni put na Machu Picchu.

Nakon pauze stigla je i dostava i dok smo otvarali pakete bili smo ugodno iznenađeni nekim sitnicama kojima nas dobavljači svaki put počaste kad nam šalju robu. Tako je šef dobio prekrasni kožni etui za vizitke, kolega je dobio mali preklopni odvijač sa nekoliko nastavaka, a ja sam dobio USB stick od 64 GB na kojem je bilo natiskano moje ime.

Dok sam gledao taj stick, zazvonio mi je mobitel. Poslovna stranka čiji mi je broj bio spremljen, tako da sam znao tko me zove. “Dobar dan, ispričavam se na smetnji, imate li dvije minute slobodno da vas nešto pitam?” – “Naravno, izvolite.” – “Zanima me koliko bi koštalo računalo za uredskog korisnika, nešto za što vi smatrate da bi bilo najprimjerenije za našu firmu, sa svim legalnim software-om i 24 inch monitorom. Ne trebate mi reći cijenu točno u lipu, dajte samo okvirno cjenovni razred da znamo.”

Okrenem se prema monitoru, na kojem mi uvijek gori svježe ažurirani cjenik dobavljača sa trenutnim stanjem skladišta, odskrolam malo i kažem kupcu: “Ono što je trenutno isporučivo kod našeg dobavljača, sa monitorom i software-om, bi vas izašlo oko 9.200 kuna.” – “O, pa to je odlično. Ništa, pošaljite mi predračun da vam uplatim odmah, pa vi isporučite kad vam bude zgodno.” – “U redu, recite mi samo treba li vam još UPS za računalo? Nije nešto pretjerano skup, oko 900 kuna, ali zna biti vrlo koristan komad hardware-a.” – “Naravno, dajte i njega.”

Budući da je već došlo podne, bilo je vrijeme da odem na nekoliko intervencija kod korisnika. Prvi korisnik je udaljen oko 200 metara, pa sam prošetao na svježem zraku, okupan proljetnim sucem.

“Oprostite što nisam mogao doći odmah na intervenciju, znam da vam računalo ne radi, ali zadržali su me u servisu.” – “Ma nema problema, znam ja kako je to kad je gužva. Baš su mi dobro došla ova dva dana bez računala, iskoristila sam priliku da složim papire i registratore. Nego, recite mi hoćete li kavu i kolačić da se okrijepite, ne možete raditi na prazan želudac…” – “Hvala, jako ste ljubazni.”

Drugi korisnik je također bio u neposrednoj blizini, a poziv za ovu intervenciju dobio sam neposredno prije nego sam izašao iz firme. Korisnikovo računalo ne podiže operativni sustav nego javlja grešku “Non-system disk or disk error”. Budući da me svi korisnici, dok radim za njihovim računalom, ostave samoga u uredu kako mi nebi smetali i kako bi bio koncentriran za rad na njihovom računalu, tako je i ovaj korisnik izašao iz ureda i otišao u susjedni ured ostavljajući me pritom samog da u miru riješim problem.

Brzim pregledom računala ustanovio sam da je korisnik zaboravio izvaditi floppy disk iz disketnog uređaja i kad sam ga izvadio, računalo je normalno podiglo operativni sustav i prikazalo Desktop sa svim ikonama. Iskoristio sam priliku i surfao nekih sat vremena prije nego sam pozvao korisnika i obavijestio ga da je problem uspješno otklonjen i svi podaci spašeni.
“Baš vam hvala, znate živ sam se nasekirao da će mi nestati svi podaci. Tu mi je projekt na kojem radim dva mjeseca i kojeg preksutra moram predati.” – “Evo, sad je sve u redu, možete normalno nastaviti raditi. Ispravno ste postupili što niste ništa išli dirati, nego ste odmah zvali nas.” – “Naravno, svak je stručnjak u svom području. Dajte mi radni nalog da vam potpišem i recite šefu da odmah pošalje račun da platimo.”

Dok sam se vraćao prema firmi već je bilo skoro 14 sati, zazvonio mi je po drugi put tog jutra mobitel. Supruga. “Mužiću, ručak će biti na stolu za sat vremena. Što bi želio danas objedovati?” – “Što god ti spremiš, draga, meni je sve ukusno.” – “Odlično, onda ćeš danas imati lazanje.” – “U redu, draga. Cmokić.” – “Cmokić i tebi dragi.”

Dok sam tako hodao prema firmi i razgovarao sa suprugom, ipak me je malo pekla savjest jer sam priskrbio nemoralnu materijalnu korist svojoj firmi oštetivši korisnika sa onom disketom maloprije. Nema veze, ionako subotu popodne ne provodim s djecom na prljavom igralištu, nego lijepo cijela obitelj odemo u župnu crkvu i svi se ispovjedimo tako da ću to spomenuti svećeniku. Svećenik je skromna i razumna osoba i vjerujem da će pet Zdravomarija biti dovoljno da se u nedjelju ujutro pričestim, kao što uvijek radim.

Do kraja radnog vremena ostalo je nešto manje od sat vremena, što uvijek iskoristimo da sredimo bilješke, predamo šefu radne naloge za fakturiranje i obavijestimo vlasnike uređaja u servisu da su im uređaji popravljeni i da ih mogu doći predigniti. Nakon tih obavljenih poslova još jednom sam pregledao bilješke i mailove, da mi nešto slučajno nije promaklo i već pomalo umoran od bogatog i ispunjenog radnog dana sklopim oči i zadovoljno se nasmiješim.

Razmišljao sam kako imam lijep život, lijep posao i dobra i sigurna primanja. Odjednom me iz razmišljanja trgne glas: “Diži se, lini gmazu, da razračin sobu od tvojih prdaca, zakasnićemo na posal!”