163 Informatička ispovijed

Da nisan u prošla dva posta spomenija varijabilnu remenicu vjerojatno bi i sad radila ki sat, međutim čačkanje mečke obično za sobom povlači buđenje iste.
Isto tako, da nisan u prošlom postu spomenija ispovijed…

Dakle, za razliku od onih nekoliko krezubih baba po zaseocima, koje se jedine istinski ispovijedaju, informatičari se ne ispovijedaju zagorenim punjetarima, koji drkaju na slike maloljetnika, nego se ispovijedaju online tako da im cjelokupno čitateljstvo odredi za pokoru 5 defraga i 5 reinstalacija… od kojih će se, naravno, u komentarima javiti isključivo oni koji su bezgrešni i ispravni.

E, sad, kakvu san ja to nepodopštinu napravija koju bi inače spomenija kao bazu u nekom postu, a koja je sad zaslužila poseban post? Prije nego nastavin, dozvolite da vam se obratim.

Dosad san stvarno napisa pun kurac i 800 svakojakih sranja i gluposti koje su mi se događale i koje sam, svojom urođenom glupošću, sam izazva. Međutim, opet nekako, iako san napravija određeni broj zajeba, ipak je to bilo… kako bi reka… ono…

Najbolje da počen sa laganim uvodom, da ne krenen odma na događaj da vas ne šlagira i da ne kažete: “Nu pederčine, mate mu jeben”.

Prije nekih desetak godina jedan moj dobar prijatelj obratija mi se sa kompjuterskim problemom da mu, kao osoba sa najvišom razinom pouzdanosti, riješin taj problem brzo, učinkovito i diskretno. Pitan ga ja koji je kurac donija meni ka ima u firmi osobu zaduženu za drkanje po kantama, međutim kaže meni prijo da bi u ovoj situaciji najradije zaobiša lokalnog informatičara jer mu je pa sistem, ne može dignit Windowse, a ima “nekih slika sebe i djevojke” koje nebi tija da iko vidi, pa čak ni ja, i koje se nalaze u vrlo skrivenom direktoriju: c – program files – microsoft word. Naša je tajno mjesto, nema šta.

I, pita mene squaw “Oćeš li ćirnit u te njegove slike?” – “Jebat bog mate, štab ti gledala njegovu kurčinu, a? Šta ti moja ne valja?”

Šta da kažen, u navedenom direktoriju je stvarno bilo pun kurac .jpeg-a, ali nisan niti jednu otvorija, snimija san mu tu njegovu pornjavu (pretpostavljam da je pornjava, sigurno nisu pajali brod pa se slikavali sa pajolima) na CD i donija mu sutra laptop sa uskrslim operativnim sustavom i CD-om sa njegovim najvećim hitovima. Kako mi u Dalmaciji imamo običaj da cili život imamo 5 prijatelja, ali 5 pravih, moj prijo me nije niti pita jesan li gleda njegov “vojnik u napadu”, jednostavno je zna po mojoj glupoj faci da nisan. Plus toga, zna san sa kupanja da mu ispod mudantina stoji kroki kroket, a ne gavrilovićka ki u mene. A i pička mu je bila neka francava…

Dakle, kad bi govorili na način da stavimo kao zajednički nazivnik crne knjige HDZ-a, onda bi brojnik u mom slučaju bija da san prije nekog vrimena dobija na reinstalaciju privatni laptop od Sanadera. Naravno da nisan, dobija san u fušu jedan noutbukić od jednog korisnika koji je tankom trajinom povezan sa lokalnim političkim i poduzetničkim moćnicima svih barjaka. Upalija mu se “Genuine” i on je jadnik stiska “Activate later” dok je moga, a onda su jednog dana Windowsi rekli: “Beži bre, gelipteru, registruj se više”.

Budući da je ovo za bilo kojeg informatičara trivijalan posal, tribalo je prvo napraviti backup svih podataka i onda napraviti ono šta se triba napraviti. I, dok su se tako kopirali podaci, nisan baš nešto buljija u ekran, ali pozornost su mi privukla imena dokumenata: “Provizija na crno.doc”, “Mito tome i tome.doc”, “Kako smo ispederisali.doc”, “Planovi za buduća pederisanja.doc” itd.
Naravno da dokumenti nisu imali ta imena, imali su imena koja su me redom podsjećala na novinske natpise zadnjih godina.

Iako san godinama govorija kako me boli kurac za njihove tablice “pošto_kupus_na_pazaru.xls” i slike “ja_i_antonija_blaće.jpg” u direktoriju “za fejs”, u ovom slučaju san napravija ono šta bi napravija svak ko bi naša ove svitke sa Mrtvog mora – bacija bi oko. I ne samo da san bacija oko, nego san i iskopira te dokumente. Nije to sad bilo neko bogatstvo plodova prirode u boci Dona, ali bilo je desetak zanimljivih .doc-ova.

Ništa, vratija san gelipteru njegovog digitalnog Judu i naplatija mu 150 srebrenjaka.

I di su ti podaci sad? Podatke san direktno iskopira u public direktorij jednog “cloud computing” accounta… koji bi u trenutku moje nervoze moga osvanit na usenetu.