164 Unutrašnji neprijatelj

Gorka je činjenica da smo mi zadnja generacija ljudi na planeti koja može reći: “Dobro su govorili naši stari…”, “U ona stara dobra vrimena…”, “Moj dida je svako popodne sidija u toverni i igra na karte sa susjedima…”.

Da ne govorimo o zdravoj prehrani, druženjima i narodnoj medicini. Svaka stara baba, čin ti nije dobro odma te pita: “Sinko, jel ti se govno lipi za školjku ili sklizne doli?” – i odma zna šta ti je.

Šta ćemo mi ostavit generacijama koje dolaze i šta će oni govorit o nama? Kako sad stvari stoje oni mogu govorit samo sljedeće, tamo negdi 2040-e: “Aj ne seri, tvoja baba nikad nije lajkala ni jednu sliku od moje babe” ili “Tvoj dida je ima 200 prijatelja, a nikad nije s nijednin bacija tunju niti ga vidija uživo”

Obavljanje posla u svakoj djelatnosti je ujedno i borba. Svaki radni čovik se bori svaki dan protiv raznih neprijatelja. Neprijatelji napadaju sa svih strana, sa svih frontova i koriste sva raspoloživa oružja.
U ovom postu ćemo promotriti kakve sve bitke se vode općenito, a potom ćemo težište baciti, naravno, na informatiku jer smo već raznim znanstvenim metodama ustanovili i dokazali da je to najbitnija djelatnost ljudskog roda.

Vrste poslovnih bitki se, kao uostalom sve stvari u Vasioni, mogu podijeliti na 1, 2a i 2b:

1 – borbe protiv nevidljivih neprijatelja
2a – borbe protiv vidljivih neprijatelja – outsiderski napadači ili vanjski neprijatelji
2b – borbe protiv vidljivih neprijatelja – insiderski napadači ili unutrašnji neprijatelji

Prokomentirat ćemo svaki vid borbe, navesti koji su to neprijatelji, ter ustanoviti da je vrsta 2b daleko najpogubnija za bilo koju djelatnost, a informatici već lagano dolazi glave.

Kako već od ranije znamo da je informatika u mnogočemu posebna, jednistvena djelatnost, ispalo je da je i najosjetljivija na unutrašnje neprijatelje. Kako će se stvari razvijati u budućnosti, stvarno ne znam, ali ako ne dođe do nekih korjenitih promjena evidentno je da smo svi skupa ispilali granu na kojoj sidimo. U tom slučaju ko je na višoj grani sidija gore će se razbit, a mi koji smo doli ćemo se samo lagano izgrafat.

Većina iznesenih navoda i primjera se može u principu upotrijebiti u bilo kojoj djelatnosti, međutim kako san ja informatičar, pišen o informatici, informatičkim događajima i ostalim filozofijama vezanim za informatiku.

1 Borbe protiv nevidljivih neprijatelja

Ako neprijatelja ne vidiš to ne znači da on ne postoji. Možda ne postoji kao entitet ili nešto šta ima masu odnosno energiju, ali u svakom slučaju nevidljivi neprijatelj je stalno tu i nemoš mu uteć.
Nevidljivi neprijatelj se nalazi u glavi. Točna pozicija je na koordinatama x=3,14 y=2,71 z=9,81 t=0-24, a djeluje tako da napada zdravi dio mozga i truje ga pizdarijama. Znanost mu je dala razna imena od kojih ćemo spomenuti neka: snobizam, ponos, lapoguznost, bahatost, sebičnost, rastrošnost, glupost, brzopletost, lijenost, zavist i ljubomora.
Borba protiv ovih neprijatelja je zajebana stvar i ne uspijeva svak othrvati se napadima.

Šta je najgore, napadi nevidljivog neprijatelja čak i ne djeluju kao napadi, već kao nešto lijepo, tako da većina napada prođe kao metak kroz sir. Da je obrana popustila vidi se po sljedećim pokazateljima: ide se na skijanje na karticu na rate (već sam pojam imanja kartice je jedna izgubljena bitka), malo se kasni s doprinosima, ali zato stoji uredno 250.000 kn na četiri kola isprid radnje uz izjavu “Meni se ovog 320i isplatilo uzet jer san odbija PDV, ide mi u trošak i manje platin poreza tako da mi je praktički mukti” ili “Jebemu mater, nemoš doć na poslovni sastanak u Renaultu”.

Jeba me pas u guzicu čviljavu ako san ikad vidija iti jedan poslovni sastanak na parkiralištu, osim mafije. Kako ko zna ko je kojin auton doša? Jedino ako se na poslovnim sastancima držu ključi od auta na stolu…

Bacanje u nos je također pokazatelj gubljenja bitki protiv nevidljivog neprijatelja, kupnja La Costa majice od 150 Eura i općenito bančenje vikendom do jutarnjeg astronomskog sumraka. Sve su to pametnom čoviku pokazatelji izgubljenih bitki protiv nevidljivog neprijatelja, a glupanu indikator uspjeha određene individue. Veći je uspjeh kad radnik vozi Lagunu nego gazda Mercedesa.

2a Outsiderski napadači – vanjski neprijatelji

Vanjski neprijatelji su najvidljiviji i za mnoge tukce jedini neprijatelji. U njih spadaju visoke porezne stope i nebrojena davanja u državni bunar bez dna, tečajne razlike, prirodne nepogode, razni nadzori i inspekcije u (uvijek) nezgodnom trentuku, neplatiše, visoke provizije kartičnih kuća, banke, visoki najmovi, visoke cijene energenata, općenito visoki troškovi poslovanja, nedokazne i zahtjevne stranke…

Vrlo je teško pobijediti ove neprijatelje, a pogotovo ukoliko uz to postoji koja aktivna prijetnja iz prve grupe. Svak ko iz okršaja protiv neprijatelja iz prve grupe i neprijatelja iz 2a grupe izađe kao pobjednik neka ne otvara šampanjac još. Čeka ga najljući boj, boj protiv unutrašnjeg neprijatelja, boj u kojem se ništa ne zna, boj u kome o tebi ne ovisi ništa, boj u kojem neko vrime niti ne znaš da si napadnut.

2b Insiderski napadači – unutrašnji neprijatelji

Insiderski napadači informatike su oni šta im i samo ime govori: insideri ili informatičari. Nećemo se baviti, čak niti spomeniti, neprijatelje koji napadaju neki određeni informatički biznis, nego ćemo težište baciti na najvećeg unutrašnjeg neprijatelja cile informatičke industrije u nas, neprijatelja koji godinama ždere zdravo tkivo hrvatske informatike, neprijatelja kojeg samo vrhunski generali na prvoj crti informatičke bojišnice prepoznaju: webshop.

Iako se to neukom puku čini čudno i koji kurac ovaj ode sere, metodom zlatnog reza dokazat ćemo da je webshop vrlo neugodan neprijatelj cijele informatičke industrije i krajnjeg korisnika, neprijatelj protiv kojeg se tek sad pripremaju protunapadi.

Prije nego argumentiramo ove teške tvrdnje red bi bija da pojasnimo nekoliko pojmova kojima su nas podarili ekonomisti, a koji se upotrebljavaju u informatičkom poslovanju.

Cila priča oko poslovanja kad bi se pokušala svesti na najmanji mogući broj riječi izgledala bi otprilike ovako: nastoj da je ukupna količina šuškavih novčanica uprihodovana u nekom vremenskom periodu veća od ukupne količine šuškavih novčanica potrošenih u istom tom periodu podmirivajući pri tom sve obaveze.
Ako si ispunija ovaj, u biti jedini uvjet, onda si u plusu i moš radit do penzije. Svi normalni i polunormalni ljudi nastoje biti u plusu, trude se, lome, grizu, ubijaju. Svi su, različitim metodama, odredili sa kolikom će zaradom raditi na robi, koja će biti cijena usluge, kako bi mogli šta bi naš narod reka “izgurat misec”.

U tome nam dosta pomažu dobavljači odnosno distributeri jer su, da oslobode naše slabašne mozgove računanja diferencijalnog računa, izmislili rabat. Dakle, napravili su to da nam ne daju neku “golu” nabavnu cijenu pa da mi tu lupamo neki postotak zarade odokativnom metodom, nego su nam odma dali LP ili SRP (List Price ili Sugested Retail Price – preporučenu cijenu za krajnjeg korisnika) i toliko nama naplaćuju i pritom odma oduzimaju određeni postotak – rabat – koji je naša zarada. Dakle oslobodili su nas napora nepotrebnog računanja cijene. Rabati koji se općenito vrte u informatičkoj djelatnosti su poprilično pošteni i kad se pretvore u maržu ispadne taman toliko koliko bi inače i sam stavija cijenu. Pa se ti rabati, recimo, vrte od 10-16% što pretvoreno u maržu iznosi u prosjeku 15-tak %.

Naravno, kako u svakom žitu ima i igle u plastu sijena, tako i među dobavljačima ima pederaša koji daju rabate 1, 2 ili 3% pa onda ipak sam formiraš cijenu stavljajući maržu.
Budući da san odlučija za ovaj post secirati ovu temu do atoma, do quarka a ako triba i do superstrune, ipak ću malo zapilati i neukom građanstvu detaljno objasniti “how it’s made”, a sve to s ciljem da šta kvalitetnije argumentiram svoj izrijek iz tvrdnje 2b.

Dakle prvo ćemo pokazati da 10% rabata nije isto šta i 10% marže. Pritom ćemo zanemariti PDV jer me nekako muči slutnja da ionako 80% od vas tupana koji ovo čitate umjesto da radite štogod konkretno, neće razumit. Dakle izračun će biti sa maloprodajnim cijenama, kao da nema PDV-a.

Ako je distributer stavija cijenu nekog proizvoda recimo 100 kn i nama informatičarima daje rabat 10% to znači sljedeće:

1 – distributer je na svojim web stranicama napisa da je taj proizvod 100 kn

2 – informatičke butige ga plaćaju 100 kn – 10% (dakle -10 kn) = 90 kn

3 – informatičke butige imaju zaradu 10 kn na 90 kn nabavne cijene, znači (10/90)*100 = 11,11%

4 – ako kojim slučajem i distributer ima svoj maloprodajni dućan (ili preko firme-kćeri) on ga također prodaje za 100 kn i njegova je zarada nešto veća od 10 kn jer je “cut the middle man” tj. nas. Međutim to su rijetki slučajevi kod normalnih distributera jer oni u principu ne žele imati posla sa krajnjim korisnikom, to im nije u interesu, a i jeftinije im je poslovanje kad imaju 1 fakturu sa 100 USB stickova nego 100 faktura sa 1 USB stickom. Ovo je malo pojednostavljeno, ali to je u principu to.

Dalje, ajmo viditi koje su posljedice ovakvog poslovnog modela. Uz uvjet da se svi drže ove prve cijene od 100 kn, posljedica ovakvog načina poslovanja je sređeno tržište, vrlo korektna tržišna utakmica i kupac u principu kupuje tamo di mu je najbliže, di je najzgodnija prodavačica, di je najljubaznije osoblje ili di ima mukti parking.

Druga posljedica je da se distributer relativno brzo rješava robe sa skladišta jer dućani moraju nečim napuniti police, tako da je u ovom modelu poslovanja brži protok robe što definitivno ide u prilog svima. Informatička roba je vrlo “pokvarljiva” ako stoji na skladištu. Sama strijela vremena je jede, a i dolazak uvijek nove, bolje i jeftinije robe.

Treća posljedica ovakvog načina poslovanja su i stabilni partnerski odnosi jer distributer nakon nekog vrimena dođe do nekakvih podataka koliko mu koji partner vuče robe i kakav je platiša, pa se obično dogodi da se korektnim poslovnim odnosom taj rabat s vrimenom malo poveća što znači i veću zaradu za partnera. S druge strane, partner ima svog stalnog dobavljača koji mu daje sigurnost u poslovanju jer može rezervirati robu unaprijed, ukoliko treba može zatražiti i dobiti odgodu plaćanja zbog nekih situacija, natječaja itd.

Četvrta, za krajnjeg kupca u principu jedna od vidljivih prednosti ovakvog načina poslovanja, je ta što ima svoj “stalni dućan” koji se tu nalazi godinama, cijene su kao i na drugim mistima, ukoliko ima nešto za reklamirati stvar se odradi brzinski i bezbolno.

Peta stvar, također vrlo bitna za kupca je ta da može doći u dućan, razgledati robu uživo, porazgovarati sa ovlaštenim djelatnikom, posavjetovati se, nakratko uteći od žene i dice i šta je najbitnije zna di će doć i kome će jebati mamu u pičić ne bude li štogod radilo ili bude kakav drugi zajeb. Zato je više nego 100% sigurno da će neka informatička firma u nekoj sredini koja posluje u opipljivom poslovnom prostoru biti korektna prema svom kupcu i da će ga držati kao kap vode na dlanu.

Sve u svemu javlja se jedna poslovna vjernost između tri strane ovog poslovnog procesa. Distributer ima stalne i vjerne partnere koji uzimaju robe onoliko koliko im je tržište (naravno da dućan u nekoj pripizdini, kojoj je peteroznamenkasti poštanski broj ujedno i prosti broj, ne može prodati jednaku količinu robe kao dućan čiji je poštanski broj djeljiv sa 1.000, ali i taj su problem distributeri ispravno prepoznali pa ni razlika u rabatu nije više od 1%), partner (odnosno dućan) ima stalni izvor robe i zagarantiranu cijenu, dakle konkurentnost na tržištu i na kraju kupac ima jednu opipljivu kupovinu, koja nipošto ne završava plaćanjem artikla i odnošenjem doma.

U ciloj ovoj priči interes distributera je količina, odnosno ogromne količine robe donose i stanovitu zaradu jer distributer u principu i nema usluge. Dakle, idu za zakonom velikih brojeva. Partneri, s druge strane imaju dvostruki izvor prihoda. S jedne strane je tu zarada na samoj robi, a s druge strane je zarada od usluge, znači dikod te uređaje triba konfigurirati, posložiti, održati kratki tečaj, nešto objasniti plus standardni informatički servis – reinstalacije, čišćenja, dijagnosticiranje kvarova i zamjena neispravnih komponenti, itd itd.

U ciloj priči ne smimo zaboraviti ni troškove poslovanja, dakle da pojednostavnimo (iako nebi bilo knjigovodstveno točno): pod troškovima poslovanja smatrat ćemo sav novac koji odlazi s računa, a koji ne ide dobavljaču za robu. Tu ćemo utrpati sve, od poreza i plaća preko režijskih troškova i najma prostora do wc papira i tonera za printere.

I tu sad u igru klizećim startom ulijeće neprijatelj tj. webshop. Malo ćemo izanalizirati kako posluju ovi poslovni subjekti, nećemo ih nabrajati poimenice iako je svima jasno o kome se radi. Neki su već pokojni, neki su u zaletu (da također budu pokojni).

Webshop je također informatički dućan, također pravna osoba koja zapošljava određen broj djelatnika, koji imaju računala, troše wc papir u zahodu i koji također troše struju vodu i tonere za štampanje računa, samo s tom razlikom da na lageru nemaju ništa ili vrlo malo robe. Za borbeno dejstvovanje nekog webshopa izložbeni i skladišni prostor nije prioritet jer mu se djelatnost ne obavlja u stvarnom svijetu nego u virtualnom svijetu.

I tu je prva razlika između klasičnog dućana i virtualnog dućana, odnosno webshop-a. Ako se ta razlika pretvori u financije onda znači da odokativnom metodom cijena najmova unutar ovog čemera od države možemo zaključiti da jedan webshop ima financijsku prednost u odnosu na klasičan dućan od nekih 5.000 kn mjesečno. I to je to. Ostali troškovi su mu isti. Jebe se tekomu jesi ti webshop ili tvornička hala, adsl je 100 kuna pa ti pjevaj.

5.000 kuna manjeg mjesečnog troška znači i otvorenu mogućnost od nekih 50.000 kuna brutto prometa manje ako se napravi u odnosu na klasičan dućan, a da zarada ostane ista.
Dakle to bi bilo to šta se tiče financijskog aspekta dvi pravne osobe koje se bore jedna protiv druge na istom tržištu. Idemo dalje na drugi i bitniji dio priče.

Webshop je svu svoju ponudu artikala stavija u svoj izlog, to jest web stranicu na kojoj se to može kupiti. U stvari, on je u svoju ponudu stavija apsolutno sve šta se od hardvera na hrvatskom tržištu prodaje i time postigao bitan moment zbunjivanja kupca bogatstvom ponude i prezentiranjem sebe kao jednog vrhunski opskrbljenog informatičkog hrama tehnologije.

Međutim ovdje dolazimo do jednog bitnog momenta. Webshop tu robu NEMA na lageru. On će je tek po vašoj narudžbi i uplati kupiti od dobavljača. Što znači da kupac UVIJEK mora unaprijed platiti robu, bez da je opipa, pomiriše, popiza i vidi općenit dojam jel kinesko smeće ili tajvansko smeće.

Drugi bitan moment je taj, a to je ono šta svih najviše smeta jer apsolutno NIKOM ne ide u korist, što webshop radi sa 0,5% – 1% – 1,5% marže. Vjerujte mi na riječ kad vam kažem da oni ne rade sa takvom malom maržom jer vole kupce, pa da kupci jefitinije prođu, nego zbog toga da ubiju konkurenciju, to jest klasične dućane koji imaju nešto više troškove poslovanja i koji ipak imaju plaćenu i izloženu opipljivu robu na svojim policama.

Tako da je jedan webshop spreman napraviti poslovni potez kao šta je npr. na notebooku koji košta 5.500 kn zaraditi 42 kn (znači marža ispod 1%) samo da ubije dućan koji bi na tom istom notebooku zaradija 350-400 kn što je vrlo korektna marža prema krajnjem kupcu.

E, sad, postoji li opravdanost ovakve računice? Ne postoji. Nema ekonomske opravdanosti za ovakvo poslovanje u Republici Hrvatskoj i prije ili kasnije ovakvo ponašanje vodi do urušavanja cilog sistema. Dakle, 1% marže (i to je sve od čega se živi, nema usluge, nema čišćenja od virusa, nema ispijanja kavi kod raznih tetki po kancelarijama) znači da za svakih 1.000 zarađenih kuna moraš napraviti 100.000 kuna prometa. Znači za dvi netto plaće triba izdilat 200.000 EUR robe. Za ostale troškove, porez , spajalice i wc papir još toliko. Što nas vodi do astronomske cifre od oko 3 milje kuna mjesečno prometa da bi sa tako malom maržom jedan webshop bija na granici isplativosti, podmiriva troškove za 2-3 zaposlena.

Nadalje, 3 miljuna kuna robe misečno triba predignit kod dobavljača, donit u čumez, zapakirat, napisat račun, još jednom sve provjerit, pripremit sve da kurirska dostava to odveze. Na takav iznos za 2-3 čovika to je logistička noćna mora. Plus šta tokom dana triba radit još 100 stvari u koje spadaju rješavanje reklamacija, osvježavanje cijena, provjeravanje cijena kod konkurencije, praćenje akcija itd itd. Cila ta priča je vrlo nategnuta i meni se čini da tu osim konstanti postoje i varijable.

Cila ova priča samo naizgled djeluje kao vrlo povoljna kupnja za krajnjeg kupca. Međutim krajnji kupac ni ne zna da bere tratinčice u minskom polju za kojeg niko nikad nije napravija kartu di se nalaze rasprskavajuće, a di odskočne.

Zato je tu barba informatičar starog kova čija je uža specijalnost kartografija, a posebno gnomonske projekcije i Merkatorove uvećane širine.

Transport

Roba se prevozi uvijek na rizik i trošak kupca. Primjetit ćete da u većini rečenica sitnim fontom piše “Cijene su dane FCO skladište”. Ovaj FCO jebe zid, a to znači da nije isti kurac cijena u njegovom skladištu i cijena u dnevnom boravku. Roba se putem može i oštetiti. Aj ti sad istiraj garanciju kad ti dođe kućište sa slomljenom prednjom maskom, a onaj gori odgovori tek na tek 15-i poziv i kaže “Mi smo robu poslali ispravnu, riješite to sa kurirskom dostavom”. Zgodno.

Ženidba

Znamo svi srati na pripadnike drugih vjeroispovijesti kako dogovore ženidbu 15 godina unaprid, pa onda seremo: “Diš je žent, a nis je jeba?” Isto tako oni komentiraju nas: “Mašala budala, kupuju a ne popipaju.” Dakle, pozovimo se na standardni iritantni paragraf: “Slika može ne odgovarati stvarnom proizvodu.”

Centralizacija

Svi živi non stop seru: “A, nema ništa ode, sve je ošlo u Zagreb.” Pa kako neće kad je informatička centralizacija naišla na plodno tlo i rezultat cile priče biće za neko vrime da će kupac morat kupit obični USB stick od 10 Eura u webshopu, jer je lokalni dućan jednostavno izdušija.

Tendencija sublimacije

Sublimacija je proces gdje tvar iz krutog stanja prelazi u plinovito. Dakle, Internet nam je svjedok o nebrojeno tužnih priča kad je veseli korisnik došao u svoj omiljeni webshop, a na čijim je vratima pisalo “This page cannot be displayed”.

Distributerska muka

Jebeš mi sve, još ne mogu pojmit da distributeri nisu locirali i identificirali ovu opasnost. Nego još uvik proučavaju pite u Excelu i čudu se ki pizda na nove mudante kako je “sve stalo” i kako su na 80% mjeseca došli do 61% targeta. E, dječaci, to šta vam se sad događa je jako jednostavno objasniti: niko više neće da lageriše jer jednostavno nema ekonomske računice stavit na policu laptop od 4.000 kuna, kad takav isti gušta u webshopu 3.749 i koji do trenutka prodaje stoji u vašoj smrdljivoj jazbini.

Do trenutka dok država ne intervenira sa intervencijama iz rješenja, distributer triba najstrože kažnjavati partnere koji odstupaju od cijene, ako triba i kidanjem ruke, prolivanjem kiselinom po mudima i raseljavanjem cile obitelji neposlušnog partnera u Zair.

Odakle ovo sve?

Logično pitanje koje se javlja je: pa dobro bre, majke mu za zbičim zguza, nije vrag valjda da su hrvatine izmislile kupnju klikajući? Naravno da nisu, hrvati su tradicionalno CTRL+C CTRL+V svih svjetskih gluposti, pa tako i ove pojave koja će se u svemirskoj stanici DS9 2371 godine proučavati kao “debljanje kupnjom”. Naime, cila ova priča vodi do otuđenja čovjeka od čovjeka, smanjeno kretanje, bolesti krvožilnog sustava i općenitog pederluka, jer di će surfer vit pičku uživo? Postali smo pravi šugavi amerikanci koji žderu hamburgere, piju dijetnu kolu, kupuju bez veze klikajući i onda na kraju kad se poseru začepe magistralni odvod.

Ima li rješenja?

Naravno da ima, kad ima informatičara starog kova. Budući da smo već odavno utvrdili da mi u hrvatskoj trenutno proizvodimo samo sirotinju, a sve ostalo uvozimo, onda DRŽAVA, pizda joj materina, triba napravit sljedeće:

1 – za apsolutno svaku stvar koju ne proizvodimo, nego uvozimo, odma na uvozu definirati cijenu i umjesto glupih deklaracija i nedefiniranih znakova zatefterit ko na cigarete: “Republika Hrvatska, HDD 1TB, uvoz 23.05.2012., cijena 800 kn”

Tko smo uopće mi da procijenimo koliko nešto vridi? Koje vještine mi imamo za taj čin? Niti smo to proizveli, niti dizajnirali, niti izmislili, niti testirali jel radi, ništa… Samo stavili na policu. Koliko nešto vridi zna proizvođač i država. Proizvođač zna pošto je to nešto napravija, a država zna na osnovu te cijene koliko će lacniti za svoju debelu guzicu i pritom ostaviti nešto trgovcu koji je odradija posal.

I gotovo, odma smo riješili cili problem, nema više varanja na porezu, nema cigančenja oko cijene, kažnjivo je prodavati po bilo kojoj drugoj cijeni i šta je najbitnije KUPAC ĆE NAPOKON KUPITI TAMO DI GA JE VOLJA 30 METARA OD SVOJE KUĆE ZNAJUĆI DA NEMA ZAJEBA I DA NE TRIBA GUBITI VRIME SURFAJUĆI ZA 30 KUNA RAZLIKE koje može korisnije utrošiti, npr. otić na dzog bacit dvi za po litre i kil pečenoga.

Jeba te dispute…

2 – DRŽAVA triba štititi svoje poslovne subjekte, a ne poslovne subjekte iz Kine čija služba računovodstva je veća od hrvatskog sabora. I to ih triba štititi na način da kaže svakom proizvođaču: “Jel ti Mićo želiš prodavati svoja sranja ode u Hrvatskoj? Želiš? E, onda ćeš prvo kupiti domenu kinez.hr, pa će ti hrvatska firma isprogramirati web katalog sa cijenama i onda ćeš dati sto komada svega kao gudize da raja vidi jel to valja kurcu vode, pa ako valja onda moš ti dovozit ode, a ne mi uvozit, i biće ti plaćeno kad se proda.”

Ova točka odma rješava hiperproizvodnju kineskih govana i spriječava zagađivanje planeta. Proizvešće se onoliko koliko tržište pita, a ne tržište će uzeti koliko je proizvedeno.

3 – Webshopovi i dalje mogu postojati, ali ko će kupiti nešto šta nije taka, vidija, prova?

4 – Usput smo dokazali i da je crkva u kurcu jer propagira prvo ženidbu pa onda karanje.

Samo najveći problem je taj šta je Hrvatska kinezima majka, a hrvatima maćeha.