170 Integer

Zove mene nikidan prijateljica: “Oš ić na 25 godina mature?” – “Neću.” – “Daj, nemoj mi sad i ti stvarat probleme, jel ti znaš da san ja već sve organizirala i već san sve obavijestila da idemo sa tvojon auton jer ti ne piješ.” – “Znači, meni kad se počne spavat oko ure moran čekat do 5 ujutro dok se vi izopijate i onda da mi se još koja od vas blunčina izriga u mojoj limuzini. A da ne govorin da mi nijedna od vas neće dat pičke.”

Ovaj me je razgovor malo podsjetija na ekipu iz srednje i na baze iz srednje, pa san se sitija jedne od prvih informatičkih baza u mom životu.

Dakle, ovo je zasad najstarija priča.

Jebat ga, ne znan jel ovo bilo u 3ćem ili 4om…

Uglavnom, u ta vrimena ići u srednju, smjer matematika-informatika, bilo je ravno po kvaliteti znanja ki danas biti na postdiplomskom na strojarstvu. Atomska fizika, integrali, FORTRAN, čak i napredni tjelesni – bili su kolegiji koje smo savladavali s lakoćom ispunjavanja listića u kladionici. Doduše laga bi kad nebi reka da je i u ono vrime bilo bisera i tuduma koji su uspili upisat informatiku zato šta je tata bija funkcioner.

170_1

 

Vjerovali ili ne, ali imali smo čak 4 kompjutera u učionici. Spectrum spojen na televiziju. Što znači da smo imali i praktičnu nastavu. Budući da u to vrime informatika nije bila hardverašenje nego softverašenje, to znači da smo pisali programčiće koje kad bi kasnije pokretali dobijali bi razne vrste errora. Prvo bi profesorica iz informatike (a imali smo 4-5 predmeta informatike, sve držala ona i još bila razrednica) objasnila teorijski dio, kako bi jadna znala i umijela, a posli toga bi nas uvik istih 5-6 sili za te kompjutere i isprogramirali štogod vezano uz tu problematiku.

I, da ne davim više, jedan put nakon jedne lekcije sija ja za to moćno računalo i u naletu softverske inspiracije isprogramira program koji je čak i radija. Da se ne cerite bez veze kakav je bija program i šta je radija , ovo je bilo prije 26-27 godina kad pola vas nije još bilo ni rođeno, a druga polovica je gađala vlak kamenjima i vikala “Gvozdeni konj”. Enivej, napravija san programčić da kompjuter zamisli broj od 1 do 100 i onda ti pogađaš, a program ti govori “Zamišljeni broj je veći” ili “Zamišljeni broj je manji” i broji ti iz koliko si puta pogodija.

I onda san razradija sve opcije. Ako bi pogodija iz prvog puta program bi ti napisa “Šupak”, a ako bi pogodija iz drugog ili trećeg puta “Čmar” i tako iz petog “Genijalac”, iz šestog “Pametan”, iz sedmog “Prosjek” ,iz desetog “Glup” i tako do iz dvanajstog-trinajstog puta kad bi izbacija “Razrednica”.

Iako se većina ekipe čudila ki pizda na nove mudante kako to radi i kako kompjuter zna kolko je ko pametan, program je bija megahit. Svi su tili provat, čak se organiziralo ko će napravit rekord ili ko će imat bolji prosjek.

U biti je situacija bila vrlo jednostavna. Koristeći generator slučajnih brojeva, koji uvik izbaci broj između 0 i 1, dobije se slučajni broj kojeg san pomnožija sa 100 i naredbom Integer mu okinija decimalni dio. A brojač je pičkin dim.

I tako ekipa sida za kompjuter i pogađa broj i cerekamo se mi i sve je bilo dobro dok nije sija jedan prijo. Sija on i okrenija glavu prema nazad i drži je tako.

– Štas okrenija glavu?
– Pa aj, dok ti zamisliš broj.
– Pa ne zamišljan ja pizda ti materina glupa, kompjuter ga “zamisli”, ni ja ga ne znan.
– Aaaaaa, a ja mislija da ga ti negdi ukucaš pa da ga mi pogađamo.
– Jeben te tupa, pa jel mi za to triba kompjuter, triba mi papirić i olovka. Plus toga koju smo lekciju učili maloprije? Stvarno si vezer.

Šta reći… danas vezer ima građevinsku firmu i RAV 4, a ja kraden ženi iz takuina 3 kn za zakasninu u gradskoj knjižnici.