173 Evroservis

Radin u takvoj djelatnosti di obično za vrime sezone dolaze domaći stranci sa svojim debilnim problemima tipa “Ne radi mi Vip stick” ili “Osta mi je punjač od Mac Book Aira u Oslu”

Ove čemernike šta in ne radi VIP stick uzmen u razmatranje, a ovim pederčinama šta su posijali Apple punjač skrušeno kažem: “Znate, mi smo mali dućan i servis u malom gradu, mi ne držimo tako ekskluzivne i skupe stvari koje se vrlo rijetko prodaju, pogotovo od Epla jeba ti on mater snobovsku. Aj sad u Zagreb 300 km pa se tamo ispederiši 200 Eura za punjač pizda ti materina nedojebana mene si naša prčit ode, vidiš da taman quotan na Muškom kutku na Forumu.”

Nemojmo nikako pritom zaboravit napomenut kako naš rodijački i seljački svit, koji je do jučer pljuca po cesti, baca čike u fontane i piša na kantun od kazališta, čin se makne iz Hrvatske za 17 sekundi postane kulturni Evropljanin (majku da mu jeben, mene su cili život učili Evropa i Djed Mraz i ne mogu sad Europa da me guziš sa fi 3 cola) koji ne propušta priliku kad se vrati u rodni kraj sa okašom karavanom prosipati pamet tipa “Eeeeeee, moj prijo nema toga u Evropi, tamo se točno zna…” ili “Eeeeeee, da smo mi u Europi nebi ti men tako…”

Jebeš mi sve, kolko san puta čuja te i takve rečenice skoro san povirova da smo mi ode seljačija i žgadija, a oni u Evropi mnogo bre kulturan svet od čijeg se govanceta pravi afrodizijak. Međutim, kažen skoro, jer nisan povirova. To su bre mlatimudani svetskog kalibra koji su stoljećima živili iskorištavajući druge kulture, resurse i bogatstva. Dakle narodnim jezikom rečeno – sve su to okupatori i osvajači starog kova koji nama prodaju muda za rodakve da bi oni mogli lagodno živit.

I, tako, danas mi je jedan noutbukić stiga na servis i šta bi reka naš narod “sjeo mi je ko šamar budali”. Uzeja ja noutbukić, HP pederana 11-12 palačna, ono… top model. Ima s jedne strane uvučenu malu kemijskicu za čačkanje, ne šupka kako su pederi odma pomislili, nego touch screen ekrana, a s druge strane uvučen mali daljinski upravljačić, koji nema baš nekog opravdanog smisla za postojanje u prostorvremenu jer čin se makneš od laptopa više nego šta ti je ruka duga, ekran ti bude prividne veličine kutije šibica parafinki tako da ti daljinski ni ne triba, ali kao što rekoh – mala pederana.

Ekran mu se može zakretati, što je inače fičr bez kojeg nemoš od srama u svit, a to se vidi i na sljedećem svjetlopisu.

173_1

Međutim, ono šta mi je odma upalo u oko i na šta san reka prvo “Koji je ovo kurac?”, zatim “Vot d fak is dis šit?”, i na kraju “Anbfaknlivibl” je jedna od najvećih debilana u povijesti ljudske civilizacije, debilana koju triba uvrstit u kazneni zakon i kažnjavat sa doživotnim izgonom u Vasionu, zabranjujući pritom gravitaciji Zemlje da dejstvuje na izgonjenoga.
Na trenutak san pomislija da je vlasnik noutbukića tudum i tutuš, međutim kad san se malo bolje zagleda ustanovljena je skroz druga stvar.

Pogledajmo svjetlopis i uočimo na 7 o’clock u odnosu na HP znak nevješto i priko kurca zalijepljenu NALJEPNICU FRANCUSKOG INFORMATIČKOG SERVISA.

173_2

Uvećani “vot d fak” detalj vidimo na sljedećem svjetlopisu di se jasno vidi sva moć evropskog intelekta kojem tako nesmiljeno stremimo.

173_3

Prokomentirajmo ovaj incident na način da čak i Milanović može reći: „Aaaaaaa, sad mi je jasno.“ Ovo nam nešto govori i o servisu i o korisniku.

Servis

Servis računara i srodne opreme u sokaku Charles de Gaulle je evropska fušerska radnja u kojoj se gazda nije potrudija njanci napravit dobar e-mail, nego majstori-šampioni imaju mail na hotmailu. Nadalje,iz nekog nepoznatog razloga odlučili su da zaprimljene uređaje označavaju na način da priteftere servisnu naljepnicu posri sride sjajne, polirane, dizajnerski iscrtane površine laptopa.

Pretpostavljam da se nekad davno u tom servisu muvao neki informatički šegrt mlađeg kova, još nekonatminiran ovim šampionima, koji je naivno pripomenuo: “Možemo li tu naljepnicu zalijepiti sa donje strane laptopa?” na što mu je uprava dala izvanredni otkaz uz obrazloženje “Grubo kršenje radne discipline i nepoštivanje starijih i pametnijih.”

Zamislimo situaciju: ulaziš u kancelariju direktora domaće softverske kompanije i njemu na stolu ponosno stoji Mac Book Air Jordan, on gleda u svijetleću tipkovnicu i grafikone rasta i prihoda kompanije na ekranu, a ti gledaš u svijetleću odgriženu jabuku priko koje stoji zalipljen papir “Pro-Info servis, Maršala Tita 10A, 21314 Kozjak – Obratite nam se s povjerenjem”

Ova naljepnica nam daje još pregršt podataka o informatičkom servisu u bulevaru Charles de Gaulle. Da bi kurac okinit da Francuzi nisu dali ime Charles de Gaulle tamo nekom mikinom sokačetu di ima dvi potleušice i 20 smrdljivih mačaka oko kante od smeća. To je garant neka debela avenija sa elitnim poslovnim prostorima u kojima posluje krema biznisa…

…koja nije u stanju niti zapisati broj telefona od stranke na papir.

– Vaše ime?
– Pederiko de la Guza
– Problem?
– Ne otvara mi seksi stranice.
– U redu, biće riješeno.
– Ali čekajte, kako ćete me obavijestiti da je gotovo? Niste zapisali telefon…
– Gospodine, nije vam ovo Hrvatska, mi smo napredna Evropa, obavijestićemo vas telepatski.
– Ah, da, vid mene budale…

Korisnik

Nakon šta je metodom neposrednog promatranja ustanovio da njegov pederaški noutbukić ne radi kao prvog dana korisnik ga je odnio u informatički servis u čaršiju Charles de Gaulle.

Dok nije stigao u servis noutbukić je imao jednoličnu hapeovsku površinu koja je vapila za modnim detaljem tipa servisna naljepnica. Korisnik je, vidjevši tu naljepnicu, bio vrlo sretan: “Ajme jesan sretan šta san napustija Hrvatsku i otišao u civilizirani svijet. Najgora stvar koja mi se mogla dogoditi je da mi se laptop, nedaj bože, pokvarija u Hrvatskoj, zemlji gdje ne lijepe servisne naljepnice posri sride ekrana, hauba i displeja od receivera pa da mi servis zabunom umjesto mog pederskog HP vrati tajvansku falšiju.”

Jebla te Evropa, da te jebla…

P.S. Nemoj slučajno da utepin koga da je u gugl upisa “šibice parafinke”.