174 Cape Cod

Ne znan zašto, ali zadnjih dana mi baš na pamet padaju pizdarije iz starih dobrih vrimena. Možda zbog toga šta su bila stara i dobra pa svi rado sa sjetom gledamo unazad u vrime kad je bog oda po zemlji, znajući da nas ništa dobro ne čeka u bližoj i vjerojatno daljoj budućnosti.

Svi moji čitatelji koji se bave hardverom (dakle nijh 1.000) godinama (njih 100) koji su radili s Intel pločama (njih 10) i koji se sjećaju najvećeg sranja šta ga je Intel ikad izbacija (njih 2) na spomen “Cape Cod” odma trgnu dva Lexaurina, povuču crtu, popušu tri džoje i zaliju sa dva važa kopera.
Budući da je evidentno da navedena problematika spada u klasu razumijevanja superstruna, moja sveta dužnost je još jednom zasukati rukave i dragocjeno vrijeme koje san moga provesti sa svojom obitelji uludo potrošiti na obrazovanje vas, nezahvalne bande štrajkaša.

Hajd’mo…

Šta je osnova kompjutera? Osnova kompjutera je komplement skupa i onog hardvera kojeg možeš prominit u kompjuteru, a da ne kažeš “Prominija san kompjuter”. Namjerno san zakomplicira ovu definiciju samo da ekonomisti ne razumu i odustanu od čitanja mog bloga, ali neb to gospa…

Dakle, osnova kompjutera su matična ploča, procesor i RAM. Intel je proizvođač matičnih ploča, proizvođač procesora za matične ploče i “proizvođač” chipseta za matične ploče. Drugim riječima ako korisnik kupi kompjuter sa matičnom pločom marke Intel, onda je unutra i procesor marke Intel i sve to skupa pogoni set logike – Intel.

Kao i svaka druga velika firma, i Intel krsti svoje proizvode raznim imenima od kojih su neka manje, a neka više poznata. Svi znamo za Pentium, Celeron, Core i5 dok su imena kao Camino, Rock Harbor ili Gold Tree manje poznata, ali to ne znači da su i manje bitna. To je zato jer kao i u automobilskoj industriji, i u informatičkoj industriji marketinški odjeli guraju u javnost obično nebitne parametre na koje se pale samo teške seljačine.

– Kupija san auto.
– Koje?
– 150 konja, druga-treća šlajfa, čupa asfalt.
– Ama čovječe koje marke, koji tip?
– Aaaaaa, to…

Isti takvi dubokoumni razgovori se zbog dejstvovanja marketinških odjela vode i u informatičkim temama.

– Kupija san kompjutor.
– Koji?
– 3,2 gigaherca čoče božji da viš kako otvara fotošop, ki iz pičke.
– Nemoj srat.

Ljudi se stvarno nanosaju glave, a da i ne znaju.

Za pravilan i stabilan rad računala od ovih osnovnih komponenti puno je bitnija matična ploča i chipset, međutim to su parametri koji nisu jebački i po kojima teške seljačine pljucaju.

– Kupija san kompjuter.
– Koji?
– Ivy Bridge u 22 nanometarskoj tehnologiji.
– To je kurčina, to moj Athlon overclockan na 3,4 sa dva keksa Kingmaxa poide za marendu.

Sad kad smo pojasnili navedenu problematiku dolazimo do legendarnog Intel chipseta 820, u dobro obaviještenim krugovima poznatiji i kao Camino. Još legendarnija ideja je bila pribacit se na RDRAM memoriju, u narodu poznatu i kao RAMBUS. A najlegendarnija je bila realizacija ovog “chain of critical events” u vidu izbacivanja na tržište poluproizvoda, matične ploče Intel CC820. Intel zato šta je Intel, logično, 820 zato šta je chipset 820, isto logično, a CC je Cape Cod. A poluproizvod je bila zato jer je pola vrimena bila ispravna. Dok je bila ugašena, bila je ispravno ugašena, a bogami i stabilno, a dok je bila upaljena bila je više u BIOS-u nego u Windowsima.

Nebi sad davija sa tehničkim izrazima kako je ploča (ne)radila, nego bi se poslužija jednom od pomoćnih ljudskih djelatnosti, građevinom, i objasnija to na primjeru kupnje stana u novogradnji. Dakle, kupac je plesnija jedantočkašest miljuna kuna za 80 kvadrata stana i parkirno misto u elitnom gradskom naselju i nakon nekog vrimena:

– Alo, iman nekih zamjerki na ovaj stan.
– Aaaa?
– Balkonska vrata se jedva zatvaraju.
– Koji kurac imaš tražt na balkonu, stan u kuć ka ti je bog da.
– I kad se iden tuširat trese me struja na česmi…
– Pa jel tolki problem spustit osigurač, i uopće koji će ti kurac struja dok prolivaš vodu?
– A da ne govorin da ste isprid zgrade u 10 metara iscrtali 6 parkirnih mista, kad se susjedi parkiraju ja se ne mogu uvuć nikako.
– Di u ugovoru piše da je to parkirno misto za auto? Mogab ti i skuter vozt…
– Nismo ni uselili, a već ispada pitura sa zidova…
– Slušaj prijatelju, sve se men čini da teb žena nije dala pičke odavno.

I sad dolazimo lagano do situacije kad je, čini mi se ’99 ili dviiljadite, Intel objavija na svom sajtu da će, recimo, u četvrtak ujutro u 9 GMT, pokloniti jednu tu šugavu ploču prvom partneru koji klikne na određeni link. Bivši šef, onaj rotarijanac starog kova, je to pročita, jer je non-stop šunja po tim stranicama, i zapisa u svoj ROM da u četvrtak u 9 manje 5 ode na tu stranicu.

Bi li ova priča imala ikakvog smisla da šupak nije prvi naboja taj link i pazarija dotičnu ploču? Mislin ono, od dvista iljada ljudi na superbrzim vezama baš je čmar bogu iza nogu na modemskoj vezi 9761 prvi kliknija…

Nakon nekoliko dana stvarno stigla ploča dehaelom.

Odma se sastavila mašina i krenilo na instalaciju Windowsa 98. Nije instalacija ni krenila, plavi ekran. Šta je sad? Da nije RAM? Jeba ga magarac, kako provat kad su to jedina dva RAMBUS-a u firmi? Ništa, jebavali se mi tu neko vrime, izbadali, ubadali, gatali i uspili nekako dignit te Windowse. A Windowsi su radili… ono… jeba te BSOD je bija Desktop tema.

Nakon malo istraživanja po Internetu skužili smo da je ploča skupa sa chipsetom nagazna mina i da je cila ta priča oko RAMBUS-a i Cape Cod-a jedna najobičnija pušiona. Ja san mislija da će šef sterat u kurac i Intel i maderbord, međutim zajeba san se…

Nakon šta se nekoliko dana igra s tim kompjuterom i cepao stidne dlake glumeći umjetnu inteligenciju, šef je odlučija da se dotični PC, skupa sa svom skalamerijom unutra – PRODA.

Sad je samo tribalo sačekat prvog naivca koji će uletit u vršu sa tipičnim seljačkim izrazima tipa: “Jesan li ja spomenija novce? Ako san reka daj mi najbolje šta postoji, onda mi daj najbolje jeba ga bog.”

I, tako je taj PC završija kod jednog privatnog poduzetnika novog kova, za skromnih 12-13 kilokuna, koji nas je satra jedno dva-tri miseca da kompjuter ne valja. Ni sva šefova muljanja da ovaj ne zna radit na kompjuteru, ni prolivi koje mu je pokušava uvalit “Triba proć neko vrime na PC proradi, sve će to doć na svoje misto kad se razradi” nije nas spasilo toga da je na kraju mora dat čoviku novi PC, a Cape Cod je završija na policu. RDRAM se izboja i proda nekom drugom u novo računalo, a ploča je na kraju svršila u smeće.

P.S. Nemoj slučajno da nekog utepin da je u gugl upisa “BSOD”.