184 Dvojnik (by Vedry)

Plug and Pray

S obzirom da sam izmamio pozitivne reakcije u komentarima, evo mene sa nastavkom priča iz informatičke prahistorije.

Quark je pričao o jebanju zida sa BNC konektorima i koaksijalnim kabelima u nekadašnjim mrežama, ali pravo jebanje ježa su bile mreže sa terminalima povezane serijskom vezom sa serverom.

Tu se radilo o fantastičnim brzinama LAN-a od 9600 pa čak do 19200 (ovisno o udaljenosti terminala) ali ne Mbita, kbita, već “čistih” bitova u sekundi.

Dobro, to čak i nije bio neki problem jer je i onako sve bio tekst bez grafike, ali pravi problem je bio izvedba serijskog ilitiga RS232 protokola koja traži da na obje strane žice bude isti potencijal za 0.

I što se dogodi? Zagrmi u Pakistanu i nastane razlika potencijala koja sprži port. U firmi smo doslovno imali kašetu ISA kartica sa serijskim portovima koje bi trebalo mijenjati nakon grmljavine. Onda bi nas i dobaljači dodatno jebuckali, pa bi jedan put poslali karticu još sa paralelnim portom, drugi put sa floppy kontrolerom, treći put sa HDD kontrolerom i sl.

E; onda nije bilo Plug and Pray, već ubaciš karticu kad ono PC smrznut. Koji K? Na tim karticama bi bilo cca. 20 jumpera, i onda RTFM za provjerit što se kolje za interrupt sa pločom.

I što mislite kad smo se u firmi riješili te mreže? Na prijelazu tisućljeća! Pitanje do kada bi se vukli sa tim da nije bilo legendarnog Y2K buga i da nisam uspio istrašit direktora s tim tako da se odriješi kesa za kompletno novi sustav.
Inače, mislim da su prije direktori doslovno bili starog kova, tako da se teško dalo izmusti lovu za neku tamo informatiku. Sve u stilu, pa je li to nama stvarno treba, pa sve radi …

20 godina interneta u RH

Evo čujem da je ovih dana 20-ta godišnjica interneta u Hrvatskoj, pa da podijelim iskustva kad smo Internet i ja bili mladi …

Dakle, na početku je Internet u RH eksperimentalno uveo i održavao Carnet, tako da se mogao koristiti samo na fakultetima i to je bio jedan jedini link prema Austriji neke smiješne brzine.
Na faksu smo koristili LYNX “browser”, a to je bio isključivo tekstualni browser sa mogućnošću praćenja hyperlinkova u tekstu, a čak i to je bilo previše za tadašnje kapacitete, tako da bi brzine padale na par bajtova u sekudi. Doslovno se moglo pratiti kako se znakovi ispisuju po ekranu, kao u lošim Hollywoodskim filmovima.

Pošto još nije bio izmišljen Google, koristili smo Gopher servis koji je davao liste nekakvih servera sa sadržajima. Ako se ne varam prva tražilica koja se pojavila je bila Alta Vista. Kad se pojavio Netscape Navigator sa prikazom slika, to je bilo čudo prirode, buljili smo ko tele u šarena vrata u interlaced .jpegove koji su se učitavali minutama i pokušavali odgonetnuti što će se pojaviti.

Kad se Internet počeo komercijalizirati, počeli su se nabavljat modemi. Počeli su se pojavljivati modemi brzine 2400, 9600, 19200, 24800, 56000 b/s i svaki put bi proizvođači tvrdili da je dosegnut teorijski maksimum za slanje preko telefonske parice.

Najveće veselje je bilo jer su svi više-manje imali “dvojnike” na tel. liniji, tj. T-com je jednu paricu “spliterom” dijelio na 2 korisnika. Onda bi kupili novi 56k modem i otkrili da ne možete brže od 19200 radi “splitera”. A još veće veselje je bilo kad zalomiš na internetu a susjed šizi i traži po zgradi tko mu je dvojnik jer ne može doći do linije…