190 Rukavica

Duboko sam uvjeren da od hiljadu random izabranih automobila niti jedan neće imati rukavice u pretincu za rukavice. Barem ih nema u mojoj luksuznoj limuzini.

Već smo nekoliko puta pisali o specifičnosti informatike u odnosu na ostala dejstvovanja ljudskog roda. Nije informatika specifična sama po sebi zbog nekih svojih karakteristika, već je specifična zbog toga šta ja pišem o njoj. Iz čega, prema Zakonu logike, proizilazi da san nedaj bože ekonomist, onda bi ekonomija bila zanimanje par ekselans.

Sve u svemu, jedna od specifičnosti informatike, barem u ovom hardversko-prodajnom segmentu kojim se ja bavim, je ta što se često događaju situacije kad totalni outsideri, dibidusi i zaposlenici Gliše na Građi solu pamet i govoru šta triba radit jadnim informatičarima hardverašima. Informatika je jedina djelatnost ljudskog roda u Vasioni u kojoj ima više stručnjaka vanka nego unutra.

Navedimo nekoliko primjera za ovu specifičnost, kako bi problematiku posta shvatili i oni koji su prešli na Windowse 8.

Recimo za primjer, uvik se nađe neki mesar koji će krajem jedanaestog miseca mudro savjetovati informatičara: “E, sad ti ide dvanajsti misec, bilo bi dobro da se napuniš robe jer ćeš dobro zaraditi za Božić.” Ili, recimo, često neki ugostitelj zna ugodno iznenaditi informatičara svojim misaonim procesom: “Ja ne znan šta je to toliki problem sastavit jedno računalo za 2 iljade kuna i reć to je kasa, a ne svaki put iznova računat računalo i cijenu.”

Je, majke ti ga spalim, lako je tebi pizdit kad je makijato isti zadnjih 40 godina, samo skuplji svako malo. Sve u svemu, prosto je nevjerojatna koncentracija mudraca u mojoj okolini koji sve znaju, samo eto, igrom slučaja, ne bave se informatikom nego postavljaju satelitske pijate okolo po kupama.

A da ne govorim o dobro informiranim autolimarima koji mi kažu: “E, lako je tebi pizdit, ti ćeš se sad ubit od para kad krene fiskalizacija.”

Ali, da budem iskren do kraja, ima i čeljadi koji ipak viruju struci i koji me često kulturno pitaju da ja, kao neprikosnoveni stručnjak na području informatike i kompleksnih brojeva, objasnim nešto ili dam svoj svajet. I, tako mi je prije neki dan jedan (i to ne jedan – nego “e jedan”) moj jaran na fejsači prišapnuo: “Pizda ti materina bezobrazna, aj napiši štogod o ovoj fiskalizaciji, ja kurca ne razumin, i to napiši na način da svate apsolutno svi i da ne moraš nikoga utepit da je u gugl upisa fiskalizacija.”

Šta da vam kažem, u životu mi nije bilo postavljeno ljubaznije pitanje, pa reko sam sebi: “Budalo, vidiš da gledaju u tebe ki u Boga, napiši štogod pametno da te ceo svet razume.”

Ma koliko ja bija intelektualno moćan, ma koliko ja bija jedan od najpametnijih ljudi u Hrvatskoj (osim mene i Krule ne znan više ikoga ko misli svojom glavom), ma koliko se ja trudija, lomija i znojija, da me jebete u prkno sa kundakom od M48 nisan uspija pojam fiskalizacije opisati pomoću podjele 1 2a 2b.
Kratko objasnimo fiskalizaciju kao proces u prodajno-blagajničkom-informatičko-poreznom postupku.

Sva mjesta u Republici Hrvatskoj na kojima se naplaćiva /postoji mogućnost naplate/ gotovinom dužni su instalirati tzv. Fiskalnu kasu – drugim riječima računalo sa aktivnom vezom na internet preko koje će se program za izdavanje računa spojiti sa serverom Porezne uprave, koji će “autorizirati” račun sa specifičnim kodom, koji će potom biti otisnut na računu kao dokaz o autentičnosti istog.

E, sad, ko su akteri cile priče? Nabrojimo ih abecedenim redom: Fina, informatičar, internet provider, Porezna uprava, program provider.

Fina je državna firma koja je davno ispala na natjecanju “najbrži prst”, međutim kako iza sebe ima zaštitnika, državu, taj zaštitnik joj uvik nabaci posal kako bi se stekao dojam o “nezamjenjivosti te legendarne institucije”. Isto tako Fina je provider certifikata kojim se prodajno mjesto “predstavlja” serveru Porezne uprave i koji, logično, treba platiti određenu količinu šuškavih novčanica za određeni vremenski podeok.

Informatičar je i onaj jadnik kojeg će prodajno mjesto zvati: “E, danas je 31.12, znaš da od sutra kreće fiskalizacija, kad moš doć i poštimat mi to na kompjuter kojeg san oteja malome iz sobe, sa piratskim Windowsima XP, 29 instaliranih igara i 18 optičkih uređaja u My Computer?”

Internet provider je i ona firma koja pruža uslugu pristupa internetu svim ljudima dobre volje koji imaju želudac da ne naprave harakiri nakon što ustanove da 1 GB prometa gušta 20 kn.

Porezna uprava je i onaj kancerogeni dio državnog tkiva koji zbog vlastite nesposobnosti da naplati porezni dug mafijaškim firmama, koji se mjeri u miljardama kuna, pokušava pomoću zakona o fiskalizaciji naplatiti 3 kave koje se provuču na crno u kvartovskom bircu i dvi reinstalacije Windowsa u nekom servisu, misleći kako će ih baš ta lova spasiti od Neizbježnog.

Program provider je informatička firma koja je davno isprogramirala softverski uradak i u kojeg sad mora ubaciti komunikacijski modul koji čita instalirani certifikat, šalje ga u Poreznu preko interneta i kad se vrati kobasica-kod (u narodu poznatiji i kao JIR) da ga otisne na računu.

Promotrimo sad ulogu informatičara u cijeloj priči i analizirajmo “koliko će se on to ubit od para” u cijeloj ovoj priči.

Logično je da će “usviravanje” cilog ovog sustava napravit informatičar. Ni u najluđim snovima ne mogu zamisliti ovlaštenog pekara Ćivša Nona kako pun samopouzdanja importira certifikat, nadogradi Javu, upali DHCP u routeru i postavi automatske postavke na TCP/IP.

Isto tako je logično da je za očekivati da će cili taj “usvirani” sistem za vrime svog cjelodnevnog rada balansirati na tankoj ivici između života (rad u programu za izdavanje računa dok su stranke u dućanu) i smrti (uzgoj kokoša i pulastara na Farmi u fejsu i laprdanja po forumima i seksi stranicama).

Cilo vrime me muči neka crna slutnja da će većina poziva nakon uvođenja fiskalizacije biti u stilu “nešto mi piše aplet nije učitan”, “nepoznata greška u komunikaciji” i “certifikat nije instaliran”. I sad ja, hardverski ekspert, a softverski outsider, razmišljan o jako jednostavnom rješenju koje glasi: pa jebo te konj, kako tebi budale solu pamet šta i kako, a ne znaju di su šuplji, šta i ti nebi malo solija pamet softverskim firmama šta i kako radit?

Stvarno, kad malo bolje razmislin cila ova priča oko fiskalizacije uopće nije dobar posal na nas informatičare-terence. Mi ćemo se jednokratno izjebat dok sve to okolo postavimo i još ćemo se vraćat dva-tri puta kod razno-raznih telaca koji su do jučer pisali paragone, ako su i to…

Fiskalizacija je pravi posal za softverske firme. I to ne jednokratno, nego beskonačno… pomalo… ali sigurno.

Pala mi je na pamet sljedeća ideja: cili posal oko “izvršavanja softvera” triba makniti što dalje od računala korisnika. Toliko je mogućnosti da se nešto razjebe da to nikad neće raditi kako bog zapovida.

Šta napraviti: zašto program provider, dakle onaj koji je isprogramira program za izdavanje računa, nema negdi svoj server na kojem će biti i program i certifikati i sve živo šta triba i ne triba od svih korisnika kojima su uvalili svoje softversko rješenje? Korisnik će mu pristupati priko interneta i raditi u web browseru, a on će u ime korisnika komunicirati dalje.
U ovoj situaciji je stabilnost rada sustava apsolutno imuna na pizdarije kod korisnika tipa virusi, brisanja certifikata, nekompatibilnost sa nečim na korisničkoj strani i ostalim problemima koji mogu biti kod korisnika. Jedino je bitno da ima pristup internetu, no to ionako i u ovoj trenutnoj varijanti mora imati. Identifikaciju će raditi sa dva broja, pička mu materina ako se tako može predstaviti internet bankarstvu priko tokena, a cila stvar se vrti na serveru od banke, zašto se ista stvar nebi mogla napraviti i za fiskalnu blagajnu? Koja je razlika?

U ciloj priči ne smijemo zaboraviti ni financijski moment. Za početak, samo računalo ne mora biti nešto posebno jako, a bogami ni novo. Druga, i puno bitnija stvar, računalo uopće ne mora imati Windowse. Koliko znam cila stvar bi se mogla vrtiti u Firefox web browseru na nekoj kanti sa instaliranom distribucijom Linuxa Mint 14 čija je cijena ciglih 0 kuna i koja radi kao sat. I treća stvar vridna spomena je ta da kompjuter uopće ne mora imati hard disk.

A da ne govorimo da je pojam “backup podataka” jedan vrući krompir prigodno prebačen nekom drugom uz neku simboličnu novčanu naknadu od recimo 10 Evra misečno. Ulogirajte se u internet bankarstvo i za 10 kuna mjesečno imate kompletan backup svih podataka i izvoda i sve žive potvrde o uplati od dana otkad ste se prvi put ulogirali.

Dakle, bacam softverašima rukavicu u gubicu: napravite ovo šta san reka, olakšajte svima nama život i ubijte se od para. Meni samo platite mali makijato digdi ispod smokve kad me vidite…

Pitanje za ekonomiste: o kojoj rukavici je riječ u postu, o ovoj šta san je bacija softverašima u facu ili o onoj drugoj koja isto fali iz pretinca?

P.S. Nemoj slučajno da san utepija koga da je u gugl upisa “Glišo na Građi”.