193 Duboko grlo (by ČZI)

Stiže jutros email. Naslov: Novi post. Tekst: Pederu, vidin da nemaš pojma o pisanju bloga, evo ti novi post pa gledaj i uči. Post nek se zove “Kako je Voyager zaminija Enterprise”.
Odgovaram ja: “Dobro, keve ti ga spalim, jes ti normalan? Želiš li mi totalno sjebati koncepciju od bloga? Naslov mora biti kratak, da mi stane u jedan red s live strane, jel ti znaš da ne znan kako proširit onaj livi stupac di je lista postova i zato naslov posta nesmi biti duži od JIR-a.” – “Aj dobro, smisli ti neki naslov pa stavi”

Iz ovog posta je jasno da je ČZI igrač velikog kalibra i neupitnog morala koji ni pod prijetnjom smrću iz mafijaških redova ne odustaje od svoje svete misije: iznijeti istinu u javnost, kako bi čitatelj ovog skromnog, iskrenog i nadasve edukativnog IT bloga još jednom po završetku posta pomislio: “Bog te jeba, kolko san moga bit uskraćen da ne znan za ovaj blog. Sine, dođ vamo pizdat materna, još jean put rec daš upisat ekonomiju jebaćti mate upo pičke, jes čuja. Viš šta čovk piše ode… da ti jeba jutarnji i večernji mate… onu berlavu… i dones pivu jenu ladnu”

Naravno, ne mogu post samo tako pustit u eter, prvo mora proć završnu kontrolu ije-je, č-ć, triba vit jel di falu kurac i pička i ubacit ih po potrebi i tek onda postavit nagradno pitanje: “Koliko je ekonomista otpalo u trećoj godini bloga?” Jer, šta ih ima manje prema Zakonu logike više će vas skužit:

Kako je Voyager zaminija Enterprise? (by ČZI)

Osam godina nam je Dr.Ivo baca sapun i tira nas da se saginjemo po njega, a posli smo saznali šta nam se tom prigodom dogodilo.
Namjerno kažem posli, jer dok nas je guzija nismo toga bili svjesni.

Da ne bi bilo zabune, politika je i puno prije Dr.Ive imale prste u kreiranju odnosa na domaćem IT tržištu, ali on nekako uvik legne na volej kad triba pričati o pokvarenim igračima. Jebiga, s moje točke gledišta aktivnom politikom se bave samo pokvarenjaci i naivčine.
Ne znaš šta je gore za obični narod.

Prije misec dana, bija san poslom u jednoj državnoj ustanovi s ciljem da jednom manjem integratoru pomognem analizirat potrebe i opremu u dva serverska ormara, a za koju je tribalo raspisat natječaj o održavanju za slijedeću godinu. Oprema jednog te istog proizvođača bila je raspoređena u dva 42″ ormara. I tako ja gledam, i gledam i gledam…
I ne virujem.
U jednom ormaru dva puna blade-a, jedan puni 5U storage-a, jedan tape drive sa full opremom, te tri 1U rack servera.
U drugom ormaru 3 tower servera sa tower to rack conversion kitom položena u ormar, kapaciteta 2 diska svaki, a na vrhu servera polegnut PC.
Sva oprema nabavljena odjednom na javnom natječaju.
Za one koji nisu dovoljno u ovom dijelu informatike, reći ću samo da se ormari koriste kao kućišta u koje se slažu serveri, storage-e, preklopnici, itd., sve s ciljem da se postigne veliki kapacitet i snaga na manjem prostoru.
Koji bi idiot jedan ormar napunio do vrha, a drugi popunio sa tri mizerna tower servera i tako devastirao pola smještajnog kapaciteta? Idiot? Ma jok. Samo bi pokunjeni informatičar to napravija, preciznije onaj kojem je gazda sredija natječaj tako da se rješi robe koja mu je zapela na lageru. Država će platit. Nije bitno što je toj ustanovi/korisniku bila dovoljna i pet puta slabija oprema.
Analiza je naravno pokazala da se za identičnu cijenu održavanja može kupiti potpuno nova oprema koja bi bila dovoljna za funkcioniranje, a i jeftinija za održavanje jer bi je bilo manje. Postojeća oprema bi se mogla prodati za neku cifru te tako automatski imati i osigurana sredstva za realizaciju natječaja, umjesto da se opet dere po parama iz proračuna.
Moj vapaj bio je uzaludan.
radi se o tome da je veća zarada na održavanju nepotrebne opreme, nego da se ista proda, a nabavi optimalna oprema koja je jeftinija i još k tome u ponovo u jamstvu.
Pretpostavljam da će partner za stručnu pomoć slijedeći put zvati automehaničara, a ne mene. Imat će manje problema.

Ovu priču sam ispriča prosto iz razloga jer je to ogledalo kako se radi s javnim tvrtkama i ustanovama.
Sve su to više manje namješteni natječaji u kojima nije bitna implementacija rješenja i integracija opreme već su to samo zgodne prilike da se iz proračuna izvuče neka lova i da se razdijeli “pinka”.
Sjetite se samo suludih sustava naplate karte u vlakovima gdje su kondukteri trebali biti Internetom povezani na centralni server. Radi “real time” naplate utrošeni su pusti milijuni na software i hardware koji nikad nije profunkcionirao. Čemu? 100 godina se izdavala karta ručno, a obračun radio na kraju dana i onda su odlučili utući milijune kako bi se online naplatila karta u vlaku koji ide 40km/h po devastiranoj pruzi i u prosjeku je popunjen 20%. I onda na kraju to ne funkcionira i nikom ništa.
Ima takvih primjera na desetke, ali ipak sve manje i manje, jer ni država nema više para. Otišlo s “malo vitra” u leđa…

Sve u svemu, tako se radilo od ranih devedesetih, a na tome su i narasle najveće domaće integratorske IT tvrtke.
Kad je došla kriza i zatvorila se pipa za nove “projekte”, došlo je do posustajanja na tržištu.
Dvanajstak prasića na državnim sisama shvatilo je da više nema mlijeka.
Nekolicinu posrnulih preuzeli su stranci, a ostali grcaju u dugovima, dijele se otkazi, radi se na ubrzanoj konsolidaciji.

Sve čemu danas u enterprise segmentu svjedočimo rezultat je razmišljanja da je važniji onaj koji zna kako kroz IT izvući paru iz proračuna, nego onaj koji zna optimizirati IT infrastrukturu.

I tako, dok su naši stručnjaci prali pare u dosluhu s političarima, stranci su ušli na tržište i primili se ozbiljnog posla.
Kad se javni sektor malo oporavi neće više biti niti jedan domaći veliki integrator, pa će stranci i to preuzeti.

Gola je istina da danas 95% hrvata prima plaću na tekući račun u stranoj banci koju održava strana informatička tvrtka.

Za sedam miseci ćemo kliknit “I agree” na ugovoru o pristupanju EU, a za 5-7 godina će nam počet stizat plaće u stranoj valuti na tekući račun u stranoj banci koju održava strana informatička tvrtka u kojoj radi puno rumunja i bugara.

Stranicma “Enterprise”, a mi ćemo lagano u “Voyager”…