198 Lokalni moćnik

Nisam mogao dočekati kad će isteći svih 12! sekundi od navedenog događaja kako bih ga, sa više nego sigurne udaljenosti siguran od prepoznavanja i eventualnih negativnih posljedica, opisao na blogu ter još jednom stekao sažaljenje svojih čitatelja u vidu: “Jadan čovik, stvarno se napatija ki beštija…”

Dakle, u ona stara vremena nama informatičkim šegrtima i mlađim informatičarima bilo kakva interakcija sa kupcima, pa čak i gledanje direkt u oči, je bila strogo zabranjena. Kako bi što zornije dočarao kako smo tih poratnih godina prodavali kompjutere najbolje mi je opisati događaj sa određenom individuom koja nosi jedan od najviših civilnih činova: lokalni moćnik.

Lokalni moćnik je imaoc JMBG-a koji nema potrebe da sa sobom nosi nikakve ključeve jer prema Zakonu logike njemu su sva vrata otvorena. Lokalni moćnik također nema potrebe ni za kakvim osobnim dokumentima jer logično da nema osobe koja ga ne pozna. Lokalni moćnik je također osoba čije se ime ne spominje uzalud, već obično u kontekstu: “Samo se ti zajebaji s menom, vidićeš kad te Pero Perić uvati.”

I, tako je jednog dana jedan naš lokalni moćnik ušetao u našu radnju sa namjerom da kupi osobno računalo, komada jedan. Možda san ipak malo pretjera kad san upotrijebija izraz “našu radnju” jer u biti to nije bila radnja u klasičnom smislu već 2 kancelarije, malo skladište i sraona. U prvoj kancelariji smo bili nas trojica, trojica i dan danas živih i aktivnih informatičara starog kova od kojih je jedan u međuvremenu postao doktor znanosti na FER-u, drugi ima na zidu 3,14 metara kvadratnih diploma od Cisca i Microsofta, a treći sam ja čija je jedina diploma za 3 mjesto na Proljetnom krosu iz izviđača.

Ne znan koliko vas ima kojima triba objašnjavat šta se nalazilo u skladištu, a u drugoj kancelariji je boravila Umjetna Inteligencija, naš CEO kojemu majci nije izaša ni jedan kupac a da nije kupija kompjuter. Jes da bi se nas trojica dikod zabrinili jer bi stranka tamo stala i po 40 minuta, nebrojeni su propušili nakon izlaska iznutra, ali brate svaki je kupija.

Enivej, budući da je moj stol bija prvi do vrata vidjevši lokalnog moćnika i progutavši knedlu saslušao sam izrijek dotičnog ter ga uputio u KGB samicu na pranje mozga. Dok je moćnik tamo bio izložen nemilosrdnoj torturi našega šefa, nas trojica smo već avansno brinuli “u pičku materinu, ovaj debil će 100% kupit kompjuter, odjebali smo karijeru ako se koje sranje dogodi ili mu se štoko iskomplikuje”.

Nakon torture kojoj nisu dorasli ni lokalni ni globalni moćnici, lokalni moćnik je teturajući otišao a par minuta nakon njega je došao i CEO sa svježe prihvaćenom ponudom za računalo. U ta vrimena sastavit PC ispod 12.000 kuna je bila teška hereza, prosječni PC je gušta 15.000 kuna, a “Japanska drama” i ostala ekipa je kupovala računala od 18.000 kuna.

Daje šef nama ponudu, koja je ujedno bila i radni nalog za polaganje kobilice i proizvodnju novog računala, i na kojoj je cifra bila 27.000 kuna. Bog te jeba, šta mu je uvalija za 27 iljada kuna?

Računalo ko računalo, Pentium 200, Ati Rage, US Robotics, međutim monitor je bija Nokia 17 palačna CRT, a printer neki laserski HP. Šta jes jes, dernija ga je bar za 5-6 kilokuna viška šta i nije bija neki problem jer se vrlo vjerojatno lokalni moćnik već isto popodne kurčio u obližnjem restoranu kako je kupio “najbolji kompjutor na svitu”, na što mu je sigurno njegova svita oduševljeno klimala glavom, a u sebi mislila “a budale, bog te jeba”.

Mislim da nije potrebno opisivati pažnju, žar, radni elan i kontrolu kvalitete kojom se to računalo sastavljalo u Macase AT kućište. Ni najsitniji detalj nije prepušten slučaju pa su se tako testirala oba COM porta, a bogami i LPT port sa famoznim testnim alatom COPY AUTOEXEC.BAT LPT1.

Napokon je došao i dan isporuke ovog superskupog računala. Više se ne sićan koji je od nas trojice jadnika imao tu čast da ga spoji kod korisnika, ali to sad nije ni bitno jer je isporuka protekla u najboljem redu.

Sve je bilo dobro idućih nekoliko dana…

A onda je jedno jutro doša lokalni moćnik i uletija u kancelariju sa svom skalamerijom šta je kupija, ja san se usra ki grlica ka san ga vidija. Donija je nazad kompjuter, monitor, tipkovnicu, miša i govori: “Ja sam bijesan kao pas. Lijepo sam rekao vašem šefu da želim kompjuter sa njemačikm internetom, a on mi je prodao engleski internet za 27.000 kuna iako zna da ne govorim engleski.”

U tom trenutku kriomice sam sam sebe uštipnuo za lijevo jaje da ne prasnem u smijeh. Uglavnom, uletija je šef i odveja ga na još jedno pranje mozga nakon kojega je lokalni moćnik progovorija engleski vrlo vjerojatno bolje od Jadranke Kosor.