202 Equilibrium

Nisan šovinista, ali da se mene pita definitivno bi ženama na vozačkom uveja, osim 30 sati vožnje, još i 50 sati parkiranja. Upravo je nevjerojatna činjenica kako jedna ženka, koja inače radi u susjednoj firmi, ima talent svako jutro parkirati Clia pod točno proračunatim kutom da zauzme 3 parkirna mista. I onda kad joj nešto kažen, onda mi odvrati: “Je, ženab ti se bolje parkirala.”

2003

Dakle, u ta vrimena kadrovski raspored nas trojice džabalebaroša je bija skroz drukčiji nego sada. Fra Vjenceslav je ima svoj biznis, ja san ima svoj biznis, a šef je također ima svoj biznis. Nas dva zadnja smo dejstvovali iz ovog prostora u kojem smo i sada, a fra Vjenceslav je dejstvovao samo terensko-servisnu djelatnost. Vjenc je asimiliran 2005, a ja 2008.

U svakom slučaju, tamo negdi na jesen ako me sjećanje ne vara (a ne vara me 100% jer nema šanse da zaboravin kad mi je neko osta dužan, jer san ipak bračke krvi) u našu radnju je unišao gospodin sa namjerom da kupi Canon uređaj koji posredstvom složene elektronike prolijeva tintu na papir. Budući da san ja prodava kompjutore, a kolega printere, ceo razgovor je vodio sa kolegom dok na kraju nije izabrao pisač koji bi odgovarao njegovim potrebama ispisa golih teta u boji.

I, na kraju kad su se dogovorili – problem. Prijo nema toliko keša u sebe, ali ima čekove. Sad drugi problem, renomirana tvrtka ne prima čekove. Slušan ja njih dvojicu kako testerišu mermer i mislin se: “Jebate konj, da ima iti malo pametne konkurencije u gradu odavno bi stavili ključ u bravu sa ovoliko filozofije oko prodaje jednog printera. Štab da tankere prodaje?”

Mislin se, mislin, dal da pomognem, jer nije bilo pitanje oću li, nego samo koliko će biti govno koje ću pojesti svojim pomaganjem. I na kraju, kad mi se zgadija život slušajući “Pa zašto ne primate čekove?” – “Pa ne primamo, knjigovođa nam je reka da ne primamo.” – “Pa ko je glavni, vi ili knjigovođa?” – “Pa nas knjigovođa savjetuje u poslovanju.” – “Bogami lipo vas savjetuje”, dopizdilo mi više i odlučih pojesti govno.

Evo vako ćemo napraviti: ti printer prodaj meni, ja ću ga prodati gospodinu, ti ne primaš čekove, ja primam i mirna Bosna. Tako i bilo. Kolega meni napiše račun na 1350 kn, ja napišem gospodinu račun na 1350 kn. Gospodin izvadi iskusno jedan ček, već potpisan od njegove zakonite squaw i 200 kuna. “Neman sad u sebe još 150 kuna, jel mogu to doniti sutra?”

O, majke ti ga spalim u pičić… da ti ga spalim. “Gospodine, pretpostavljam da biste vi odmah odnijeli printer?” – “Ma nema problema, sutra sam sigurno kod vas.”

Tomorrow never comes…

02052013 0751 ZULU Time GMT +1

Obično otkad se dignen, pa dok popijen kavu, pa dok dođen do posla, ne kažen ni jedne jedine riči. U principu mi prve jutarnje riči budu “Ne ser”, ako squaw nešto upila rano ujtro ili “Jeba joj bog mate, vid kako se opet parkirala” misleći pritom na šoferušu Clia iz uvoda. Jutros je bilo ovo drugo. Nakon šta san nekako uglavio luksuznu limuzinu na mjesto gdje sapeta gospoja nebi uspila ni Topolina parkirat, otključa san butigu i zapalio prvi jutarnji plavi Muratti, vrijedan dvadeset i jednu dvadesetinu kune.

02052013 1037 ZULU Time GMT +1

Rutinskim pogledom kroz prozor ustanovio sam kako postarija gospođa, nonGILF, pokušava progurati kolica sa usnulim mladunčetom između Clia i luksuzne limuzine, što joj nikako ne polazi za rukom. Sreća njezina, a nesreća moja, nailazi druga nonGILF i njih dvije dižu kolica i prebacivaju ih preko prolaza između dvi haube. Po ne znam kojem zakonu, koji nije meni išao u korist, od dva vozila jedno su morale izgrebati i to je bilo moje.

02052013 1101 ZULU Time GMT +1

Praveći se kao da nisu moja posla, zapalio sam još jednu dvadesetinu kutije plavog Murattija i nehajno prošetao do limuzine da ustanovim razmjere štete. Grafun na livom blatobranu, cca 20 cm, lagano zakrivljen, onako na prvu čini mi se kao dio hiperbole. Budući da je ovo i službeno bila zadnja površina limuzine bez šenjeva i grafuna, zadovoljno sam odahnuo i pomislio “Sa san miran, napokon je cili izgratan… ko ga jebe, ionako ima 7 godina”

02052013 1643 ZULU Time GMT +1

Odlazak u popodnevnu smjenu idealan je razlog za sve religijske beštime počevši od “jeben te bože, šta san ti skrivija” pa do zemljopisnih “dvaput dnevno ić na posal, pa ovo nema ni u Zimbabveu”. Govori squaw: “Bacćeš mene i kćer do babe” – “Ajmo, žveljtije to malo, koji kurac se spremaš, ideš ko matere”

Taman krenija, proša 50 metara kad najedanput s live strane, iz zabranjenog smjera, dolijeće mulac na skuteru i zabije se u prednji livi đir Megana i prospe se priko haube na pod isprid branika. Vidija san ja njega, i zakočija, ali brate doletija je ki sivonja. Potega ja ručnu i otvaran vrata, a squaw govori: “Nemoj ga jadnika tuć.”

Izaša ja vanka, prijo drži motor, ne zna di je od straha i nešto govori. Ja ga pogleda da vidin jel stoji na nogama i pitan ga: “Jes ti dobro? Jel ti išta?” – “Ajme dobro san, jel vama šta, skužajte, samo mi nemojte ćaći reć.” – “Ajde dobro je, šta se pripa, glavno da nije nikom ništa. Dobro, kakos moga doć iz zabranjenog smjera i izletit ki sivonja?” – “A jebi ga…”

Gledan ja limuzinu, nema ništa. Taman da ću reć “Ajde paz drugi put, žurin na posal” prijo ubere onu hiperbolu od jutros i kaže “Ajme izgrafa san van auto, šta ćemo sa?” Kažen ja “Ma pušt to, nego rec ti men, a koji ti je ćaća da znan kome nesmin reć?” – “Taj i taj.” I kaže ime od onoga gospodina šta mi je osta dužan za printer 150 kuna prije 10 godina. I to ne mojoj firmi, nego meni, jer san ja izvadija iz takuina te novce i stavija ih u ladicu da kasa štima.

“Ma nemoj, znan ja njega odavno… slušaj, napravija si par zajebanih prekršaja, vožnja u suprotnom smjeru, oduzimanje prednosti… da se ne jebemo s policijom najbolje da mi platiš poliranje ove površine.” – “Najbolje, kolko?” – “200 kuna” – “Jel može 150 i da mi ne kažete ćaći?” – “Može prijo” – “Evo moja kuća je ova ode, iden po 150 kuna, vraćan se za minut”

Evo ga za minut nazad, daje 150 kuna i govori “Fala” – “Fala tebi”

Šta da kažem, ćaća je vratija dug, a da ni ne zna. Najbitnije je da je ravnoteža uspostavljena.