206 fra Vjenceslav 6

Moram biti iskren i priznati da ovih 8-9 godina koje sam proveja radeći sa fra Vjenceslavom nebi minja ni za šta na svitu, uključujući i ovih 20 godina sa ženom. Evo baš nikidan je jedna presretna čitateljica bloga, poznatija pod kodnim imenom Uncategorized, prolazila kroz moje seoce i vjerojatno se nebi zaustavljala da joj se nije pišalo.
Pozvala me na mobitel da popijemo kafu, pravu srpsku domaću. I, našli se mi, pitan je ja oš u ovaj kafić, oš u onaj kafić, oš vozt zamanon – sve nešto neodlučna, priko kurca odgovara. Ali kad san joj reka na kraju da je fra Vjenceslavova popodnevna smjena oma je rekla “A jel nan usput proć kraj radnje da upoznan živu legendu?”
Vjerojatno još nije oprala desnu ruku s kojon se rukovala snjime.

Post

Već je odavno poznato da fra Vjenceslav i ja tepimo situacije kad nema kapetana da džabalebarišemo, pušimo isprid firme, svađamo se oko nevažnih tema i općenito promatramo tijek radnog vremena sa sigurne udaljenosti.

I, tako nema dugo, govorin ja njemu: “Pa dobro, pička mu materina, jel ti znaš da si ti najpopularniji lik na blogu? Štas taki peder, mogas napisat jedan post sa doživljajima sa terena. Ja mislin da bi itekako ima o čemu pisat, o svim zaginućima i kašetama brukava u koje si upa. A, šta misliš?” – “Ajde jebi nedilju ti i tvoj blog, pari da to čita iko.”

Jugoplastika

Najjače mi je ka svaki misec komentiramo plaću, kolka je i kolko nas dva mislimo da nas je zajeba. Onaj varijabilni dio plaće ovisi o volumenu priliva, i normalno pošto je to odredija školovani hrvacki menađer, veća nan je plaća ako prodamo laptop za 5.000 kuna di je 300 kuna marže, nego da očistimo 8 kompjutera od policijskog virusa di je od 2.000 kuna volumena svih 2.000 kuna marže.

Govorin ja njemu: “Jebeš ti vaki posal kad nan plaća ovisi o prodaji, a ne o zaradi.” – “A štaš mi govorit, ko tolko more uprihodovat, vid nam polica, parimo skladište Jugoplastike u stečaju d.d.”

Fiskal

Radnja moje squaw je isto moćna. Doli kod nje isto ima nakota svakojakih likova u radnji u koju čim uđeš odma s vrata vidiš čime se bavi, a to definitivno nije informatika. I tako jedan prijo uletija kod nje i odma s vrata “Kupija san oni Fiskal1, jel se ode kod vas mogu ubacit artikli u oni tablet?”

Squaw, sva sretna šta će napokon svome suprugu namistit fuš i dokazati da ipak nije skroz beskorisna, odma spremno odgovara: “Mi se ne bavimo sotin, ali imate sriću, moj muž je informatičar sa ću ja njega zvat.”

Vozimo se fra Vjenc i ja s nekog terena, očito zajebanog čim smo oba dva tribali ić. Ili je negdi tribalo odnit kopir od 70 kili na drugi kat bez lifta, ili smo izpaketirali da odemo skupa kako bi mogli zavrnit dodatnih po ure i otić u lokalni birc srknit jednu kalandročinu. Oba dva uredno vezani, svira AC/DC, kadli meni zvoni mobitel u žepu kraj jaja. “Ma ko sad smeta, majke mu ga spalim?” Squaw.

“Alo mužu, evo ovdje je jedan gospodin, pita ko puni artikle u onaj Fiskal1 tablet” Ja ka čujen Fiskal1 odma reroutam problem dalje, na random adresu ili na prvu dostupnu, u ovom slučaju fra Vjenceslavu.
“Dol neki čovk ko žene, pita žena jel znamo koga ko puni artikle u Fiskal1 tablet” – “Nek ga pita ko mu puni telefonski imenik ka kupi novi mobitel… jebi nedilju.”

Otkaz

Dakle, kao šta je u prošlom postu spomenuto, da san otkaz dan ka san planira i ka san utepija da budemo sva trojica u radnji. Jebi ga, taj dan smo bili svak na svoju stranu (normalno, fra Vjenc i ja) i tek malo prije dva smo se našli sva trojica na zbornom mjestu. Problem je u tome šta je taj dan bila Vjenceslavova popodnevna smjena i triba je ić kući u 2, a ne u 3.
Budući da smo ja i šef ušli u debatu, normalno da mu je spika bila zanimljiva i da je osta slušat. I, na kraju, oko 2:40 kad je kapetan prihvatio neminovnost i kad je vidija moju odlučnost okrene se prema fra Vjenceslavu i pita ga:

– Vjenc, šta ti misliš šta Quark ide ča?

Vjenc se okrene prema meni i kaže:

– Ajde jebi nedilju, sa si naša davat otkaz ka ja iman ić kuć, moga san prije po ure bit kuć, šta nis jutros da?

Niger

E, sad, budući da je više od pola inventara u radnji moje, logično je da dotični skupa s menom napušta bojno polje. Kapetan je pokuša neke mlake opcije tipa “Kolko tražiš za stolove i police?” ali je dobija odbijenicu. Na kraju je reka “Nis mi da puno vrimena da se snađen za nove stolove” na šta san mu ja reka “Nis ni ti men da puno vrimena da se snađen ka si nan okinija 2.000 kuna na plaći, isti sekund je stupilo na snagu, a ja san teb da tri tjedna.”

I, tako imaju doć novi stolovi i prije toga ja moran maknit svoje da se ne napravi grop dasaka i arganja u firmi. Ništa, uvatija ja EFIGS-a, manekenkinog mužjaka, on je jak, ništa ne pita, a i ima kombi i nas dva u dvi ture prinili inventar na bezbednu lokaciju. Jes da san malo glumija da san škinka kolino, ali EFIGS nije ništa posumnja.

Fra Vjenceslavov kompjuter san privremeno složija na neke škafetine, a “soon-to-be-ex-moj” na dva-tri stara kućišta. Po podu kabeli, papirići, miljun vida, prašina… Ulazi fra Vjenc u firmu i govori: “Jebate, parimo Apple servis u Nigeru.”