216 Notorious B.I.G.

Notorious – album grupe Duran Duran, prvi nakon odluke grupe da imaju viška imena, pa su umjesto jednog Duran makli dva Taylora.
B.I.G. – skraćenica od “Bageri i Gazde”, časopis za vlasnike građevinskih firmi.

Zdravo

Kao što je nedvosmisleno vidljivo iz naslova Notorious Big, jasno je da je današnji informatički psalm vezan uz nešto što je ozloglašeno i veliko. To nešto “ozloglašeno” i “veliko” je veliki korisnik, konzument informatičkih roba i usluga, vlažni san svakog informatičkog poslovnog subjekta, od najvećih sistem integratora do zadnjih jadnika i čemernika u informatičkom hranidbenom lancu, obrta tipa “Quark” kojima na svakoj fakturi piše “Izvinite, nisam u sustavu PDV-a”.

Ubosti posal u smislu “E, znaš, počeja san radit sa Mrcina d.d.” – “Pičkat materna šupkovita” izaziva bale na usta konkurentskim informatičkim firmama i zavist kolega iz struke koji svaki dan gledaju jeli dotični ubadatelj posla života još uvik u Renaultu 5 Campus ili je položio svoje prkno u glancik novog Renault Latitude-a.
Količina računala, servera, tonera i tinti, radnih sati i podebljavanja tekstova u Wordu garantiraju dotičnom bezbrižan život, stalni izvor prihoda i opravdanje isprid žene da dikod popodne klisne na neki poslovni sastanak, prije kojeg posebnu pozornost posveti sapunjanju donje glave.

No, da li je to doista tako?

Za sve koji su u školi gledali gledali kroz prozor i pravili avione od trgovačkog papira ponovimo nekoliko pojmova za koje su, evidentno, mislili da im nikad u životu neće trebati. Budući da magarac misli, a čovik razmišlja, objasnimo magaradi šta se događalo u razredu tog lijepog sunčanog dana.

Koncentracija

Pojam koji su najbolje iskoristili tvorci Amway deterdženta, sa pola centilitra kojeg se može oprati 137 manjerki i 25 kazana. Koncentracija u poslovnom smislu je pojam zbog kojeg su mnogi neoprezni i neuki informatički poduzetnici položili “Rješenje trgovačkog suda o osnivanju” na oltar Crkve od Stečaja. Položili zato jer su glavninu trupa u napadu koncentrirali ispred neprobojnih zidina velikog i bahatog korisnika.

Disperzija

Disperzija ili rasap, pojam kojeg su u poslovnom svijetu najbolje primjenile kratkovidne bakice s pazara koje mudro nose jaja u nekoliko košara, a munitu raspoznaju po šuškanju. Zbrojiti 5 i 9 ne znaju, ali znaju da je kusur od 20 jedan medo i jedan slavuj.

Veliki poslovni subjekt, o kojem govorimo, je i onaj poslovni subjekt koji je velik, ali nema vlastitu službu informatike, što već u samom početku dovoljno govori o školovanim menađerima koji vode dotični gigant.
Zastanimo na trenutak i razmislimo u skladu sa Zakonom logike: firmi koja broji 100 ljudi (i koja čak po hrvatskim mjerilima ne spada u velika poduzeća), sa svom pratećom skalamerijom potrebnom za poslovanje, koliko mjesečno treba zarade da bi “bili u nuli”? Oćemo li omašiti ceo fudbal ako bubnemo miljun kuna?

Razradimo: Da bi dali prosječnu crkavicu stotini zaposlenika, skupa sa doprinosima i ostalim državnim sranjima, triba cca 100 hiljada evra, nadalje, budući da su u sustavu PDV-a garant ih misečno oplete 150-200 kilokuna, što zbrojeno daje 900 i nešto Starčevića. Struja, voda, komunalije, smeće koje se mudro naplaćiva po kvadratu što je sasvim logično, mobiteli, lizinzi, gume, registracije, osiguranja, gorivo, Nadan Vidošević, spajalice, wc papir, vizitke i toneri ih garant zakači tih desetak iljada evra do miljun kuna.

Razradimo dalje: Uvjeren sam da se tih miljun kuna misečno prije izgenerira od 5 poslova po 200 kilokuna, nego od 1000 poslova po 1000 kuna. Što znači da firme ovakvog tipa, iz bilo koje djelatnosti, u većini slučajeva “žive” od big biznisa, biznisa kojeg su generatori država i druge big firme. Svjedoci smo da trenutno u Hrvatskoj sve gori od posla i investicija, za što nam kao dokaz stoje tisuće i hiljade neprodanih stanova i desetine zarđalih bagera koje možemo viditi svako malo.

Pitam ja vas: ko može danas zaradit miljun kuna misečno, svaki misec u nekom normalnom poslovanju? A da ne spominjemo: u bilo kojem gradu, osim glavnom…
Ne može niko. Može manje iznose, i prema procjeni expertnog tima koji se sastoji od mene i mene u ogledalu, ako zarade misečno 60-70% iznosa od gore navedenog “da bi bili u nuli” mogu se tuć nogama u guzicu. Čak bi bija milostiv pa reka da to nije zbog nesposobnosti uprave, nego jednostavno NEMA POSLA.
Možete se vi s menom ili složit ili reć “ovaj nije normalan, majke mi”, ali u ovakva vrimena lakše će postolar pošjolati starih postola za 4-5 kilokuna i izvuć misec, nego šta će firma koja ima 80 ljudi i postavlja ventilaciju i klimatizaciju izgurat akužu miseci bez problema.

I, sad dolazimo do nagradne pitalice, čiji je nagradni fond 1729 SEK: šta radi veliki korisnik koji čami na 70% uprihodovanih sredstava od 100%, koji mu tribaju za “izgurat misec”?
Kao i uvijek, odgovor se krije u 1-2a-2b shemi, za koju smo već odavno ustvrdili da je obrazac po kojem se i Svemir dijeli. Pod 1 je kratkotrajna pozitiva koja vodi u još dublju negativu, a pod 2 negativa koja se dijeli na “ko jebe nas” i “ko jebe druge”.

1 Kratkotrajna pozitiva

Jako jednostavno rješenje kojem pribjegne određeni broj poduzetnika je uzimanje novaca u banci, a s ciljem da “se premosti” razdoblje lošeg biznisa. Naravno da od ovog nema ništa, čak dapače, usosio se i ugovnio još i više, i sebe i druge, jer dio sredstava koji je trebao kolati kroz sistem je uzela banka kroz svoju zaradu u vidu kamata i naknada i odnila van države. Prije ili kasnije posezatelji ovog kvazirješenja budu vraćeni “back to square one” kada pred njima ponovo stoji 2a-2b izazov, samo sada dodatno osiromašeni i opterećeni za kurac dignutim kreditom.

2a Ko jebe nas

Vrlo nepopularno rješenje, jer postoji mogućnost da nervozni radnik okine antenu sa vlasnikove limuzine i zabije mu je u šupak. Dakle, vidjevši da kola idu nizbrdo, da posla i prihoda nema dovoljno za sve, gazda odluči da bolje da okine ruku i nogu pa da ostane živ i nekako šepa s onin šta je ostalo, nego da gangrena zavati sve pa da kroz koji kvartal odu svi u pičku lepe matere. I zato odluči da je bolje da 30 ljudi potira na cestu pa da ostalih 70 kako-tako rade i primaju plaću. Ovo je ujedno i medijski najeksponiranije rješenje jer svako malo na televizoru u boji gledamo neku ekipu sa transparentima isprid porte.

2b Ko jebe druge

Zbog straha od posljedica rješenja 2a i djelomično zbog karaktera uprave, koja se u većini preduzeća u biti sastoji od jednog čovika koji vedri i oblači, firma pribjegne u nas najpopularnijem i najdugotrajnijem rješenju za svoje probleme – prebacimo lopticu na protivničku polovicu. Kako ovo rješenje funkcionira? Matematički jednostavno: ako firmi triba misečno miljun kuna da podmiri sve, a firma zaradi 700 kilokuna, onda se jednostavno isplate plaće, prigodno smanjene 15%, plati se samo ono “šta može istakat”, a to su struja, voda, telefon i internet – ostalo ko jebe.
Imamo li sada ikakve dvojbe zašto je Linić vako žestoko nagarija na privatni sektor? Normalno da nemamo, jer on je bija dosad u “ostalo”.
Imamo li ikakve dvojbe u kojem macu računa stoji račun za 2 tonera, laptop, 7 radnih sati i 2 USB sticka? Ukoliko još neki informatički naivac gaji nade da je njegov račun skupa na računima na kojima piše HEP i TCOM, moramo ga razočarati: račun za tonere i laptop je skupa sa računima za smeće, članarini Nadanu Vidoševiću i računima od dobavljača kemijski i spajalica – drugim riječima: u macu “ovi nek čekaju”.

Kao što vidimo, u trenutku kad informatička firma da robu velikom korisniku, bez da je avansno naplatila (a u većini slučajeva i bez kvalitetnog osiguranja naplate), ista ta firma je prešla horizont događaja i zaputila se prema crnoj rupi svog poslovanja. Bilo kakva koprcanja nesretnog informatičara dodatno uvlače u živo blato, a ako i bude koji korak naprid, taj korak je prigodno kompenziran sa dva koraka nazad tipa “platiću ti račun ako mi daš novu robu”.

Dva su tipa ovog govnjenja informatičkih firmi sa velikim korisnicima: koncentratorsko govnjenje i disperzijsko govnjenje.

Koncentratorsko govnjenje

U ovaj tip govana upale su i one informatičke tvrtke čija je mudra uprava u jednom trenutku odlučila da je sasvim dovoljno za biznis da imaju “jednog velikog lipog korisnika” kojeg će godinama musti i na čijoj će grbači živjeti kao bubrig u loju. Dakle, koncentrirali su svoj biznis oko jednog korisnika čiji problem je sad postao njihov problem. Rješenja iz ove situacije u principu nema. Barem ja nisan čuja da je neko iz ove situacije izaša lišo, bez punta.

Disperzijsko govnjenje

U ovaj tip govnjenja sa velikim korisnicima je upala ona informatička firma koja, osim šta radi sa velikim korisnikom, radi i sa još dosta drugih korisnika. Korisnika od čijih prihoda kako-tako gura biznis i nada se da će jednom kad s velikim korisnikom bude “u nuli” cili biznis biti “u debelom plusu”. Šta prije svati da od toga nikad neće biti ništa, prije će se iskoprcati iz govana.

Kao što vidimo iz navedene problematike, situacija nije nimalo jednostavna. Rješenje nisan ponudija iz jednostavnog razloga – ne znan. Da znan, ja bi reka. Ali znan drugu stvar, znan da postoji još uvik određeni broj nezagovnjenih informatičara i ako ikad naiđu na ovaj tekst ja ih molin – ne govnite se i ne držite sva jaja u istoj košari. Ostavite se kafanskih spika lokalnog poduzetničkog življa o megaposlovima i debelim džipovima, to je kurčina. Radije pogledajte stare babe na pazaru koje donesu 40 jaja u 5 košara.

Cila ova litanija šta san je ode nasra je u biti moj odgovor na mudre izrijeke neke čeljadi iz moje okoline, koja se inače bavi pletenjem košara, ali o informatici i biznisu zna sve: “E moj Quark, lipo ti mene poslušaj, sad kad si ponovo otvorija lipo se uguzi u neku veliku firmu, pa malo održavanje, malo čišćenje od virusa, biće ti super.” – “Je, točno ću tebe poslušat.”