218 Budala u šumi

Prisjetimo se stare narodne mudrosti: Ako pošalješ budalu u šumu, ili će posjeći sva stabla, ili će se vratiti bez noge.
Usudio bih se primjetiti da je ovaj “povratak bez noge” u najmanju ruku vrlo dvojben, ali tko sam ja da sudim našem mudrom narodu?
Iz gornjeg izrijeka i budali je jasno da su glavni akteri ove mudrosti budala, pošiljatelj budale, šuma i sjekira.

Budući da me je na ovu priču podsjetija pošiljatelj budale, sasvim je u skladu sa Zakonom logike pretpostaviti da sam budala ja. Šuma je korisnik, a sjekira je…

Radnja priče smještena je u drugu polovicu druge trećine desete desetine prošlog stoljeća. To su bila zlatna vremena kad je Lady Gaga još igrala na laštik, od informatike se moglo živiti i nije ti tribala Potvrda da nisi bija u gardi.

Telefonski poziv koji je tog dana upućen u naše preduzeće stigao je od nikog drugog nego od nesretnog korisnika. Budući da svaki korisnik u informatičkom miljeu ima svoje kodno ime, kako bi informatičari mogli bez problema srati u kafanama protiv njih, tako je i ovaj korisnik bio kršten kao “Bosanski divljak koji prekucava promet”. Mislim da nikad nije, i nikad neće, postojati korisnik koji je dobio prikladnije kodno ime, ime koje će zahtijevati manje objašnjavanja da dočara lik i djelo dotičnog.

Sve u svemu, incident kod korisnika je glasio “Ne radi mreža”. Zastanimo na trenutak i objasnimo, služeći se pritom pomoćnim djelatnostima ljudskog roda, koliki je intelektualni napor potreban da se kriptoanalizira ova prijava incidenta.
Da smo kojim slučajem doktori pacijent bi zvao “Boli me”, a da smo kojim slučajem kladioničari poziv bi bio “Uplati”.

Pošiljatelj budale

No, budući da su se u ta vrimena informatikom bavili informatičari, Pošiljatelj budale je točno zna koju Budalu poslati u određeni tip šume i kakvu mu sjekiru dati. Pošiljatelj budale je zbog naravi svog radnog mjesta u svom primozgu imao pohranjenu kompletnu bazu podataka o svim šumama u krugu od 40 km, a na raspolaganju mu je stalo dosta vrsta sjekira.

Šuma

Tip šume u kojoj je rastao Bosanski divljak koji prekucava promet je bio BNC šuma. Informatičar koji nikad nije zalutao u BNC šumu ne može se zvati informatičarem i svi koji poznaju takve individue dužni su ih u najkraćem mogućem roku prijaviti Povjerenstvu za skidanje činova. Sex u BNC šumi pod vedrim nebom smatra se jednim od najljepših i najnesputanijih doživljaja koji ljudsko biće uopće može iskusiti.

Sjekira

Sjekira kojom me je opremio Pošiljatelj budale bila je multimetar, instrument za mjerenje parametara struje – u stručnim krugovima zvan “instrument”. Budući da je bio posve siguran u moje sposobnosti rukovanja tim naprednim komadom alata, odmah ga je prebacio na Ohm-e uz mudri savjet: “Aj tamo, ne radi mreža, ko zna koji su kurac konji spizdili, evo namistija san ti na ome i izmiri otpor. Ponesi sobon kabela i terminatora i da si prije nazad nego tamo.”

Budala u šumi

Mreža se sastojala od nekih 7 ličnih računara spojenim BNC kabelom, uredno terminiranim, koji je kroz prostorije dotičnog preduzeća radio krivulju za čije matematičko opisivanje još nisu pronađene adekvatne funkcije. Nikad do današnjeg dana nije u potpunosti rasvijetljeno kako i zašto sam uredno namješteni i usvirani instrument prebacio sa Ohma na Volte. Šta bi rekla jedna poznanica: “Mora da sam imao insekt.” U svakom slučaju izmirija san 220 Volti na coax kabelu i 7 izgorenih mrežnih kartica. Budući da je to bilo preJNC vrime, svi PC-jevi su ostali živi i ranjeni, ali svakome je mrežna kartica prdnula u čabar.

Mora da se neka gadna kataklizma dogodila i na moj naivni upit “Jel bilo kakvih nepredviđenih izbacivanja ili samo odjednom mreža ne radi?” Bosanski divljak koji prekucava promet mi je trenutno dao mnoštvo korisnih informacija: “Rođo moj, da mi znamo nebi tebe zvali.”

Računala po kancelarijama i pripadajuća infrastruktura nisu mi se činila sumnjivom, međutim kako je u sklopu objekta od preduzeća u prizemlju bija i kafić, također opremljen PC kasom, ta mi se lokacija učinila najvjerojatnijom za izvor problema. Poznavajući vještine i ekspertize ugostiteljskog osoblja tog vremena pravo čudo je bilo da se uopće izdaju računi iz računala. Ipak, budući da mi je poslovođa reka da mu se javin, ipak san upo akcije odlučio podnijeti privremeno izvješće višem menađmentu.

– E
– E
– Dokles doša?
– Čuj, izmirija san 220 Volti u koaksu
– Jeba te bog blesavog, kakvih 220 Volti, jesan ti namistija na otpor?
– A znan, ali izgorene su sve mrežne kartice…
– Aj, aj, riješi to, nemoj puno blejit u tetke po kancelarijama

Potaknut i ohrabren mudrim riječima svog poslovođe skala san se u kafić da pregledam i tu lokaciju zadnjeg računala u mreži. Iako je računalo bilo zadnje u nizu (ili prvo, zavisi s koje strane gledaš) ipak terminatora nije bilo ni za lijeka, već samo legendarni T-član što je značilo da bez obzira što je računalo fizički bilo na kraju mreže, logički je bilo negdi “po sredini”. Ono što mi je upalo u oko je da coax kabel skupa sa strujnim kabelom leži u lokvi ispod pajola iza šanka i da ga pajol uredno gnječi potpomognut masom šankera i pripadajućih naslaganih gajbi.

Gnječenje i deranje dva kabela jedan o drugog u vodurini, od kojih kroz jedan prolazi 220 Volti, a kroz drugog nule i jedinice, nisu mogli ni prouzrokovat ništa drugo osim poginuća informatičke opreme.

Šta da kažem, nisam se vratio bez noge, uredno sam sasjekao svu šumu, zaminija neispravan hardver, prominija putanju coaxa od “ispod” na “pokraj” i “iza” i pobjedonosno se vratio u firmu sa potpisanim i pečatiranim Radnim nalogom.

Uvjeren sam da je faktura za ovu intervenciju još prije 10 godina prebačena na konto “Nenaplativa potraživanja”.