224 Neispunjeni ciljevi

Količina inteligencije na Zemlji je konstanta. Šta nas je više, gluplji smo. Informatika, kao najmlađa grana ljudskog dejstvovanja, je idealan primjer u korist ove tvrdnje.

Da bi smo što zornije objasnili problematiku današnjeg informatičkog evanđelja napravimo prvo pokaznu vježbu sa nekoliko tradicionalno beskorisnih djelatnosti ljudskog roda koje, nažalost, služe kao mjerilo uspješnosti i ostalih vrlina kojima se pojedini bipedi vole kititi.

Moda

SF serije, a pogotovo franšiza Star Trek, su idealno štivo koje nam zorno prikaziva kako bi svijet budućnosti triba izgledat. Ljudi su napustili novac, modu i bavljenje pizdarijama, a svak radi ono za šta je sposoban. Ne kažen sad da svi tribamo nosit čoju i cokule, ali dajte pogledajte šta je danas sve moderno. Ima ona slika kako se majmun uspravija i doša do Justina Biebera, pa reka: “Idemo nazad, zajebali smo.”

Nikad neću svatit zašto svi prihvate neki obrazac izgleda i ponašanja samo zato šta je neko reka da je to “IN”. Da je taj neko bar profesor doktor znanosti, da je naučija 20 kubika knjiga i napisa 30 znanstvenih radova, ali taj neko je obično isfrustrirani debil kojemu se ne može dignit kurac pa onda izmisli da je dobro da muški nose postole na platformu i da žene nose ljetne čizme.

Dakle, bez obzira valja li to ili ne valja, jel lipo za vit ili nije, na koncu konca jeli udobno, higijenski i praktično ili nije, raja sluša kojekakve modne gurue koji se vjerojatno naveče u pederskim barovima klade: “Oš se kladit da će ovo lito žene nosit čizme?” – “Oće kurac, skuvaće in se noge, smrdiće ki kuga.” – “Ne beri ti brigu, rećemo in da su to litnje čizme.” – “Aaaaa, to je onda drugi par postola.”

Curling

Tako mi svega onoga šta mi je najmilije, tako mi Snooze botuna i partijske knjižice, ne postoji gluplja stvar u Vasioni od Curlinga. To je toliko glup sport da bi mi bilo malo 3000 onih japanskih gradelja da opišen količinu gluposti koja isijava iz Curlinga. Da je glupost gravitacija Curling bi bija Crna rupa.

Kad umren prva stvar će bit da potražin tipa koji je izmislija Curling i da ga opizdin nogon u cipac. Upišimo u Youtube “Curling” i prije nego stisnemo “Play” popijmo dva Normabela. Zamislimo spiku: “Šta treniraš?” – “Curling” – “Jel, a jel teško gurat onaj babulj po ledu?” – “A ne radin ja baš to…” – “Nego šta?” – “Ja san onaj šta tare metlon isprid babulja…” – “Jebo te, koji sport…” – “Pušt ti stat, iđen ja za 2 miseca na Zimske olimpijske.”

Pa majku mu jeben… kad niko neće, evo ja ću: “CAR JE GOL!”

Sve u svemu, kao što vidimo, čim dođe ukazanje ili božji glas iz beskorisnih sfera ljudskog postojanja, ljudi to prihvate zdravo za gotovo i odjednom je normalno da se Borolete bace u smeće i kupu litnje čizme i da se tri-na-tri na male branke zaminu sa šugavim Curlingom.

S druge pak strane, kad mi informatičari pustimo glas, djelo i stas – niko nas ne jebe ni za suvu šljivu i ma koliko se mi trudili unaprijediti kvalitetu života čovječanstva, uštediti vrijeme i ekološki djelovati, oni koji prate modu i gledaju Curling situaciju drže u modu “Ne talasaj, dobro je i vako.”

Svi oni koji se sjećaju četveroznamenkastih telefonskih brojeva znaju kako cilj informatike nije download beskonačnog niza filmova i glazbe sa torrenta, a pogotovo cilj informatike nije stvaranje hardverske i softverske infrastrukture za upload slika na kojima se osim glupe face vidi i aparat s kojim je slikano.
Informatika ima dva osnovna cilja, međutim pogledajmo kakva je situacija i recimo: nakon šta su ispunili apsolutno sve preduvjete da se ciljevi realiziraju, da li su informatičari nagrađeni pljeskom i burnim ovacijama ili su nestali u akciji?

Prvi i osnovni cilj informatike je obrada podataka elektroničkim računalima na način da se jedan podatak unese jedan put u jedno računalo. Postoji li išta logičnije od toga? Ima li iko kome zvuči logično da se npr. datum rođenja mora posebno unosit u MUP, a posebno u kompjuter od zdravstvenog?

Informatičari su napravili i softversku i harversku podlogu za ovaj sveti cilj.

Softverska podloga je baza podataka. Generalno gledajući postoje 4 osnovne vrste baza podataka.

Prva vrsta je mala baza koju napada mali broj ljudi. Primjer takve baze podataka je Baza prekovremenih sati u državnim službama. Mala je zato jer se kroz cilu godinu u nju zapišu jedan do dva unosa i to kad pročelnik ostane iza 3 pričepit koju sekretaricu, a napada je mali broj ljudi jer većinu boli kurac za to.

Druga vrsta je mala baza koju napada veliki broj ljudi. Primjer takve baze je Twitter. Mala je zato jer svi koji je napadaju moraju svoje mudre misli sažeti na veličinu sms-a, a napada je velik broj ljudi jer ima pun kurac mudraca po bespućima interneta.

Treća vrsta je velika baza koju napada mali broj ljudi. Primjer takve baze je Cern. Velika je zato jer kad ispale 200 miljardi elektrona onda se u tu bazu upišu svi parametri tog 3-D biljara, a napada je mali broj ljudi zato jer njih 2-3 iljade sa doktoratima iz teorijske fizike, koji gledaju u one tripove u bojama na monitoru, da sutra nestanu skužili bi tek idući misec jer bi se u mreži pojavilo najedanput 314 gigawatta viška.

Četvrta vrsta je velika baza koju napada veliki broj ljudi. Primjer takve baze je Facebook. Velika je zato jer postoji 8 prostornih kvadranata, svaki sa po 1,57 steradijana što nam daje praktički beskonačno kuteva iz kojih može biti slikana zahodska fotografija sa iPhoneom4. Napada je velik broj ljudi jer većina mlađarije i dokonih polovnjača radije provodi vrime u zahodu na fejsu nego da radi štogod konkretno, nedaj bože obrazuje se.

Hardverska podloga, osim samog računala u koje bi se podatak upisao, su i serverska oprema i mrežna oprema. Serversko računalo, ili poslužitelj po naški, je veliko, brzo i skupo računalo na kojem stoje podaci i koje upravlja tim podacima i korisnicima koji ih unose. Mrežna oprema su žice, korde, kabeli, mrežni koncentratori i usmjerivači i ostala oprema kojoj je cilj prenijeti podatak sa jednog na drugo misto bez da se puton izgubi ili da ga neko ne ukrade.

I ovaj problem su informatičari uspješno riješili, a to se najbolje vidi po tome šta banke, koje tradicionalno najviše čuvaju svoju guzicu, pribacivaju elektronsku lovu između sebe i korisnika, a sve to kroz infrastrukturu koju je siroti informatičar rastega i poštima da sigurno radi.

Ako može banka priko patch kabela pribacit 100 miljuna kuna u drugi kompjuter, zašto ne može kompjuter iz Porezne javit kompjuteru iz Mirovinskog da ja neman duga i da mi upišu radni staž? Ili još bolje, šta uopće ima javljat? Svak može pogledat sve podatke bez obzira di se nalazili, naravno, u skladu sa svojim ovlaštenjima.

Međutim, iz nekog razloga bez obzira šta su se informatičari ubili ki beštije da ovo sve skupa isprogramiraju, rastegnu, poštimaju i upogonu – ćorak. Što nas automatski vodi k drugom problemu i drugom cilju informatike koji također nije ispunjen, bar ne zbog krivice informatičara.

Drugi cilj informatike je spriječavanje nepotrebne sječe šuma. Znamo svi da su šume pluća planeta Zemlje i koliko ja vidim jedino se informatičari trude da se čovječanstvo ne uguši. Za početak, odgovorimo na informatičko kokoš-jaje pitanje: Šta je bilo prvo – baza podataka ili printanje na papir? Starija je baza podataka. Međutim, neki paraziti starog kova su se mudro osjetili ugroženi da njihove “ekspertize” više neće biti potrebne sad kad se sve kompjuteriziralo, pa su mudro rekli: “Deder Mićo, daj ti to meni na papir…”

I tako su nastali legendarni izrazi “U tri primjerka”, “Peta kopija virmana”, “Potvrda o nekažnjavanju” i “FT1P”. Nemoš napravit osobnu bez domovnice, ali ako negdi dođeš s osobnom obavezno popušiš “A di ti je domovnica dečko?”…

A da ne govorimo o tragediji tog printanja… Printa se samo s jedne strane i kad neki printer ima duplex opciju onda Minolta piše fontom 5, a Duplex fontom 10. To je isti kurac ki da na mojoj luksuznoj limuzini umisto 1.6 16V piše “Ima rikverc”.

Da se mene pita, ja bi zabranija proizvodnju printera i skutera… ali nažalost zadnje pitanje koje mi je bilo upućeno je od moje squaw: “Dobro, jesi ti normalan?”