Di je kompjuter?

Jednom prilikom kad sam s jednim prijateljem pričao općenito o poslu, biznisu, ispričao mi je vrlo zanimljivu priču o jednom svom poznaniku.

Prije dvadesetak-tridesetak godina u jednom gradu u Australiji jedan dugokosi mladić, odjeven kao Berger u Kosi, nezaposlen i bez centa u džepu, došao je na aerodrom tražiti posao. (Namjerno sam napisao aerodrom, a ne zračna luka, isto tako učim svoju djecu da nije Djed Božićnjak nego Djed Mraz.) Aerodrom u to vrijeme nije imao otvoren nikakav natječaj za niti jedno radno mjesto i greškom sekretarice ili sretnim slijedom događaja primio ga je na razgovor upravo direktor. Vjerojatno kad ga je vidio pao mu je mrak na oči, međutim, kulturno ga je upitao što treba. – “Posao.” Kako direktor nije znao bolji način kako da ga se otarasi rekao mu je “Vrati se kad se ošišaš i upristojiš”. Isto to jutro pred direktorovom kancelarijom se našao mladi elegantni gospodin u odijelu, svježe obrijan i kratke kulturne frizure. Kad je ušao direktor ga pita: “Dobar dan, kako vam mogu pomoći?” Mladić odgovara: “Rekli ste mi da se vratim kad se ošišam i upristojim.” Direktor nije mogao vjerovati svojim očima da pred njim stoji isti onaj mladić od prije nekoliko sati. Međutim, kako je to bio direktor starog kova, nije pogazio svoju riječ i zaposlio je mladića.

Taj mladić je počeo od najslabije plaćenih poslova i najtežih. Pokazao je da nije iznevjerio direktorovo povjerenje. Polako je napredovao i učio, prošao je sve poslove u aerodromskoj službi. Zadnjih petnaestak godina radi na radnom mjestu DIREKTOR i kako stvari stoje ostat će na njemu do mirovine. Ovo je istinita priča.

Moja karijera u informatičkom poslu je više-manje isto kao i mladiću u ovoj priči polako napredovala. Do jedne točke, iza koje u segmentu informatike kojim se ja bavim više nema ničega.
Međutim, u drugim segmentima informatike itekako iza ove moje trenutne pozicije ima još dosta skala za napredovati.

Dakle, ovako je moj neuki i slabašni mozak zamislio da se stvari odvijaju u informatičkom biznisu.

Prvo si nezainteresirani korisnik

Kupiš svoju prvu kantu sa falšim windozama i onda trkeljaš po webu, po forumima, po pornjavi, malo četaš, uglavnom kradeš bogu dane. S vrimenom ti dopizdi to drkanje jer osjećaš duboko in jor gats da se s tim kompjuterom može štogod i pametno napravit.

Nakon toga si zainteresirani korisnik

Nakon šta si pogleda 2.000 porno uradaka, uključujući i Severinin, palo ti je na pamet da štogod pametno napraviš na računalu. I, tako si u Wordu napisa svoj prvi dokument koji si nazva CV.doc, pa si napisa svoj drugi dokument koji si nazva Molba_škver.doc, pa si u Excelu napravija svoju prvu tablicu koju si nazva kućne_financije.xls i tako malo-pomalo vidija si da ipak postoji zanimljivijih stvari od prangije u Severininim ustima.

Dosta tvojih prijatelja, drugara iz partijske ćelije i čemerne rodbine je uvidjelo da se u tebi krije potencijal da postaneš lokalni mali o’tete i laganoze, prije nego si se snašao, postao si lokalni informatički guru koji uspješno detektira kad je riknilo napajanje, a kad RAM, ispravljaš veliko I u malo i u Wordu i računaš u Excelu koliko je PDV od 100 kuna maloprodajne cijene.(Tu ti se nemali broj ljudi iznenadi kad im kažeš da nije 25 kuna i to ti je točka infleksije kad skužiš koji su ljudi tudumi i da bi ti moga lagano prić u višu sferu postojanja.)

Posta si informatičar profesionalac

Budući da smo sve skale informatičkih činova obradili u jednom od prethodnih postova, nećemo se ode puno zadržavati.

E, sad, dovde bi više-manje to bilo to i nisan puno falija, međutim sad dolazimo do sfere do koje ja nisan nikad doša, neću na žalost ili na sriću nikad doć, vjerojatno zbog toga šta san goljo bez veze, poznanstva i partijske knjižice iz maloga grada.

Posta si informatički menađer

Šta reći? Pičke po gradu samo kad vidu tvoju vizitku svršavaju 2 puta zaredom, a ako te slučajno vidu uživo padaju u nesvijest, bacaju pjenu na usta i općenito te smatraju božanstvom. O tebi kolaju urbane legende koje informatičari svih kovova pričaju svojim ženama zimi kraj peći “Jeba te, ženo, znaš li da je nikidan jedan tip proda 200 kompjutera u jedno jutro?” – “Šta se nisan za njega udala, a ne za tebe budalu, jedva si proda USB stick jutros…”

Svaki dan rješavaš više informatičkih problema nego svi informatičari jednog omanjeg grada zajedno, send-don’t send je za tebe pičkin dim, u glavi imaš listu od 2.000 .dll-ova koji mogu pofalit u sistemu i za svakog znaš šta znači, Intel ti redovito na mail postavlja upite tipa “Daj molim te, pogledaj ark.intel.com pa vidi jesmo li dobro posložili kodna imena novih platformi.”

Međutim, to i nije baš tako

Prije nekog vrimena san bija na pederani. Kako prije toga nisan sigurno posjetija nijednu pederanu bar 4 godine, ako ne i više, iskoristija san priliku (kurac san iskoristija priliku, prvo san molija šefa da me pusti, onda san molija ženu da me pusti i na kraju san molija Duksy-ja da me vozi) bacit đir do Zg i vit kako gori informatičari, menađeri i ostala digitalna armija vegetira.

Pederana je bila o monitorima i nebi trošija bandwidth sa davljenjima o milisekundama i australskim ptičicama (vidi vraga, opet Australija), nego bi iznija neka zapažanja o drugom aspektu informatike. Dakle, pederana je inače idealna prilika za informatičke menađere da se izbajišu sa X3 3.0, a za nas obične informatičare sa terena da pokupimo koji gudiz, da čujemo koju pametnu i da malo popričamo sa “višim instancama” informatike – dakle menađerima, direktorima, direktorima nabave, direktorima prodaje i ostalim visokopozicioniranim dužnosnicima vrha naše informatičke djelatnosti.

U razgovorima sa svim tim ljudima čuja san dosta riječi, rečenica, izjava i izrijeka međutim primjetija san jednu zanimljivu stvar: GLUP SAM. Jeba te konj, koji školovani ljudi, koji menađeri, kako lipo pričaju, a ja ih kurca ne razumin. Mislim, govoru oni hrvatski, daleko od toga, razumin ja svaku rič zasebno, ali kad ih spojin u rečenicu jednostavno mi je smisao incomprehensible.

Da se mi razumimo, apsolutno su sve teme bile o informatici, ali nisan niti jedan jedini put čuja rič RAM, disk, tipkovnica, .exe itd. Ni “I” od informatike. Cilo vrime smo pričali o informatici, a niti jedan jedini put niko nije spomenija riječ “kompjuter”. Cili transkript da se pročita sa naslovom “Razgovori menađera – hoće li poskupjeti dijelovi za John Deer poljoprivrednu mehanizaciju?” nema šanse da bi iko pomislija da nije…

Nakon svega kasno naveče, nakon šta smo uspili pronać parkiralište, a potom i naše vozilo na parkiralištu, Duksy i ja hvatamo kurs za južnije krajeve i sređivamo dojmove dana na izmaku. Odma da napomenem da je i Duksy informatičar starog kova, dobar čovjek, drug, hardveraš i softveraš, programer i glazbenik.

– Duksy, jeba te konj, jes ti sluša danas one pederaše šta pričaju?
– A šta da ti kažen… i meni se riga.
– Pa, jeba te opet konj, ja uopće nisan ima dojam da pričan sa informatičarima, sve neke tablice, rabati, euri, kolaborejšn, pičke materine… di je tu kompjuter?
– Ajde moj Quark… šta ti misliš da iko od njih zna šta je RAM?

I to je ta velika istina koju je Duksy sažeja u jednu rečenicu. Kad postaneš menađer, djelatnost se gubi. Menađeru je najbitnija stvar službeni ifon 4, službeni noutbukić, službeno vozilo, 2-3 kartice na firmu i onda se ide u boj… za sebe, za koga drugoga?

I na kraju balade: di je jebeni kompjuter? Nigdi, nema ga, nesta, pritvorija se u fetu neke torte u Excelu na nekom pederaškom noutbukiću…

Update 22.11.2018. – vezano za ovaj dio iz posta “nakon šta smo uspili pronać parkiralište, a potom i naše vozilo na parkiralištu”… jebate koji smo nas dva glupi konji, al ono stvarno dva glupana. dakle situacija je bila sljedeća: Duksy je radija u splitskoj podružnici Megatrenda i to jutro mene je squaw iskipala na naplatnim kućicama i Duksy je doša iz Splita sa službenom Škodom Octavijom karavan i tako smo došli u Zagreb, nažalost nismo ni jednu pičku pokupili puton. i popodne ka je završila pederana išli smo se nać sa još dvojicom pederaša iz informatičkog svijeta. taj sastanak informatičkog pederluka je bija neman pojma di, zaboravija san, ali ono čega se sićan je da je 100-150 metara od tog lokala bilo vrlo vjerojatno najveće parkiralište u Zagrebu, na koje smo se mi parkirali.

i kad smo izašli iz aute, kad smo vidili koliko ima auta, a još je bija dan, govori meni Duksy: “Kike jes ti zapantija di smo se parkirali?” – “Ma ajde u kurac šta imaš pantit, pari da ima miljun Škoda Octavia karavan na ovom parkingu sa splitskim tablicama.”  – “A i to šta kažeš”. i, bili mi tu u lokalu, pili, ja nisan baš, možda jednu pivu, ali Duksy i ova dvojica su dobro ulili glavine. i došla ponoć, prošla ponoć, govorin ja Duksyju “Ajmo ča u pičku materinu imamo još jahat do Dalmacije najmanje 4 ure, a ti još i više.” i jedva ga ja nagovorija na uru ipo da odemo. došli mi na parking, nigdi aute. u stvari ima miljun auta, ali nigdi nema Škode Octavije karavan splitskih tablica. “A u pičku materinu, ukralo autu, šta ćemo sa?” – “Čekaj smiri se, jeben van firmu i Škodu za službenu autu, ima 2 miljuna Škoda u Hrvatskoj” – “Čekaj Kike, jeba ga bog, jesmo nas dva neki kurčevi matematičari?” – “Jesmo.” – “E pa onda, jesmo oba dva položili matrice?” – “Jesmo.” – “E, pa onda idemo redom, negdi mora bit.”

i tako nas dva u dva u noći tražimo Škodu Octaviu karavan splitskih tablica na parkingu od miljun kvadrata, ali da jebe jež ježa, nema je nigdi. bilo je desetak, koliko se sad mogu sitit, parkiranih tih šugavih Škoda, ali sve zagrebačke tablice, ni jedne jedine splitske. “Jeba te bog Duksy, stvarno je neko ukra autu.” – “Čekaj, čekaj, stani Kike, pička mu materina, sa san se sitija.” – “Šta, nemoj mi samo reć da smo falili parking.” – “Nismo jebo te, nego Škoda uopće nema splitske tablice, Megatrend sve registrira na zagrebačke.” – “Jeben ti majku pijanu i sa si se toga sitija, a koje su tablice na auti?” – “Neman pojma, neke ZG.” – “A jebate sve su ZG na parkingu.”

šta da kažem, ja ne znan ni koje je auta boje, on ne zna koje su tablice, stojimo tu kad Duksy da spasonosnu ideju “Kike sitija san se” – “Šta?” – “Klikniću daljinskim ključem i koja reagira ta je naša” – “Svaka čast”. i klika Duksy, klika, ali kurčina. “Čekaj Duksy, jebo ga ti, jesmo nas dva neki kurčevi matematičari?” – “Jesmo.” – “Jesmo nas dva položili geometriju?” – “Jesmo.” – “E pa ne možemo klikat sa ključon ode na rubu, tribamo se dat prema sredini.” – “Mudro zboriš.” i dali se mi strateški prema sredini, a te kurčeve Škode su bile razbacane po cilom parkingu, nakon nekih 50 metara jedna se javi. “A fala kurcu više.” – “Ovo si sve ti Kike kriv, da ti nisi reka da nema problema ka je auta splitskih tablica, ja bi bija zapantija di san parkira.” – “A jebate lako je sa mene krivit, a šta ti nisi odma reka da je na zagrebačkin tablicama?”

jebate ovaj se post triba zvat “Di je auta?”, a ne “Di je kompjuter?”