Pravilo br. 3

Doktorima je stvarno lakše nego nama informatičarima. Čovik ima 200 i nešto kostiju i svaki doktor nakon misec dana dežurstva na hitnoj kaže pacijentu: “Ništa ti nisi slomija šta ja nisan prije vidija” i onda ga livon rukon sa zavezanim očima šaluje, salije i pošalje kući da miruje i pije čaj. A da ne govorimo da još niko nije pa sa karića i slomija čekić, nakovanj ili stremen.

Dok je recimo informatičaru sa 20+ godina iskustva i tisuće i tisuće intervencija i sranja svaki dan na poslu kao prvi: uvik se može dogoditi neko sranje za koje nije nikad ni čuja ni vidija. Sranje kojem informatičar može biti uzrok, aktivni sudionik ili ono najbolje: samo pasivni promatrač. Koristim ovu priliku da zahvalim Svevišnjoj diferencijalnoj jednadžbi šta me, bar u ovom slučaju, stavila u prvi red fotelja.

Ni sam nisam znao da sjedim u prvom redu fotelja dok me poziv uznemirenog korisnika nije trgnuo i dao mi do znanja da je predstava već počela.

Čin I – Incident

Korisnik koji spada u kategoriju power usera, dakle stvara .xls i .doc sadržaje brže nego šta blockchain raste, za prijenos podataka između lokacije gdje stvara taj sadržaj i lokacije gdje prezentira taj sadržaj koristi USB 3.0 2.5″ externi hard disk. U jednom trenutku disk odluči da prijeđe u više sfere postojanja, sfere koje se nama nižim bićima manifestiraju tako da se ne dogodi ništa kad se disk spoji u USB port.

Čin II – Konstatacija

Ako išta mrzin onda je to kad mi popodnevni beauty sleep prekine iritantna zvonjava mog mobitela.

  • Upomoć Kvarče!
  • Di gori?
  • Ne gori više nigdi, izgorilo je.
  • Pa šta me onda zoveš koji kurac.
  • Riknija mi je vanjski disk, a iman na njemu nebackupiranih podataka.
  • A jebenti…
  • Jel mogu doć do tebe da ti to vidiš?
  • A šta sad ka san već budan, spavanje je ionako za pedere, dođi.

Ne znan stvarno na šta je mislija onaj koji je dizajnira taj šugavi “B” konektor za ove nove diskove, ali sigurno nije mislija ništa pametno. Muk u system trayu jasno i nedvosmisleno nam je dao do znanja da disk sad luta po Vječnim poljanama, zajedno sa podacima na njemu.  

  • Čuj, da je disk 2.0 moga bi ga izvadit iz ladice i spojit direktno na maderbord, vako kurac.
  • I šta sad ja da radim?
  • A čuj, ako su ti podaci stvarno bitni, pošalji ga u Zagreb.
  • A jesu, bitni su.

Čin III – Financijska kataklizma

Izgleda da su podaci na disku bili stvarno od velike važnosti jer je korisnik ipak poslao disk u Zagreb da specijalizirana firma sa specijalnim alatima i specijalnim informatičarima-vračevima koji imaju mogućnost komunikacije sa zagrobnim životom dođe do izgubljenih podataka.

  • Alo Kvarče.
  • E, kakva je situacija?
  • Svi podaci spašeni.
  • Alal im vera.
  • Šta misliš kolko me izašlo, spašavanje, novi disk na kojeg su mi kopirali, trošak slanja…
  • Jebate neman pojma.
  • 4000 kuna.
  • Uuuu jeba te grk, dobro te opandrčilo.

Jebate da se meni dogodi takvo sranje kakav san brački škrtac, ja bi radije cili blog iznova napisa iz glave, svih 8 godina, nego da 400 kuna, a kamoli 4000.

I taman pomislim da će se sad spustiti zavjese i završiti predstava kad idući dan korisnik izlazi na…

Bis

  • Alo Kvarče.
  • E
  • Zamisli sranja.
  • Koje sranje može bit veće od onih 4000 kuna?
  • Ipak san imala backup onih podataka šta san platila spašavanje, napravila san ranije backup samo san zaboravila.
  • Blog.

Predstava koju smo upravo zajedno odgledali nam je otkrila i Pravilo informatike broj 3 koje glasi: „Nije dovoljno samo napraviti backup, važno je i zapamtiti da je backup napravljen i gdje se on nalazi.“