Stari informatičar

Dosta poslova se rade po nekim nepisanim pravilima, pravilima koja se ne uče u školi, ali koja su se s godinama pokazala kao jedini ispravni put.

Doduše ovo “ispravni put“ treba uzeti s rezervom jer kod keramičara je nepisano pravilo da prvo dođe na teren u lipoj robi bez alata vit jel vlasnik kupatila kakvi lokalni moćnik ili neka sirotinja, a i općenito napravit procjenu oće li uzet posal. Tako da dok mu keramičar pregledaje kupatilo čovik se osjeća ki da čeka rezultate jel ima sidu ili nema.

S druge, pak, strane kod doktora je nepisano pravilo ki mrtva straža: prvo se puca pa se tek onda ide vit ko je dolazija. Znači doktor ti prvo uzme 300 Eura, a onda tek ide na posal nakon kojeg će ti uzeti još nekoliko puta po toliko. I to sa upitnim rezultatom.

A informatičari? Sirotinjo i bogu si teška, informatičari siromasi ne samo da naprave posal kako bog zapovida za male pare, informatičari naprave još i više, a sve to kako škrte i čangrizave stranke nebi utekle kod drugog zbog 20 kuna razlike. Jer je ionako cili taj naš posal njima “neš ti on tu samo nešto klikne i naplati 500 kuna“.

I tako jedan dan primim ja poziv za intervenciju od jednog korisnika, ozbiljne firme koja zapošljava više inžinjera nego šta ima saborskih zastupnika. Opis informatičkog incidenta je bija sljedeći: u jednoj od kancelarija u Sektoru mlatiteljstva prazne slame je riknija PC koji je poslan u Službu informatike gdje je zaprimljen, obrađen, a na kraju i sahranjen. Kolega informatičar je instalira novi PC, sa starog iskopira podatke, sve skupa sa licencama zapakira u kutiju i posla u Šibenik sa napomenom:
“Ne dirajte ništa jer za vas nije ragatač, kamoli kompjuter, zovite Quarka.“

Informatičko nepisano pravilo je kad vraćamo podatke sa starih računala ili starih instalacija Windowsa da na Desktopu napravimo direktorije imena “Stari Desktop“ sa podacima koji su se nalazili na Desktopu u prošloj instalaciji/prošlom kompjuteru, “Stari Documents“ sa podacima koji su se nalazili u dokumentima itd. Tako da su tu korisniku odma prid noson.

Moj borbeni zadatak je bija spojiti računalo, podesiti parametre mreže, instalirati mrežne uređaje i zakačiti korisnika na interni poslovni softver te se općenito pobrinuti da prelazak sa Windowsa 7 na Windowse 10 prođe što je moguće bezbolnije za korisnika, po mogućnosti da korisnik to uopće ne primjeti.

Cilo to vrime dok san radija na Desktopu su stale ikone “Stari Desktop“, „Stari Documents“… i nisan baš obraća pažnju na njih, jedino san pomislija “Stvarno triba bit blesav pa držat podatke lokalno, a na mapiranom disku od servera ima 5,6 Terabajta slobodnog mista. Zašto koristit mogućnosti mreže i sigurnog skladištenja podataka u Glavnom štabu kad u slučaju havarije postoji IT služba u firmi da gine priko vikenda spašavajući podatke sa krepanog računala?“ Ove korisnike triba stvarno dikod pribit matrakom priko kostiju…

I kad san završija posal, a koji je uključiva veliku s mlikom i 2-3 čik pauze, pogledan malo bolje one direktorije šta ih je kolega nesritnjak stavija na Desktop, uz desni rub stoji “Stari Desktop“, ispod njega “Stari Documents“, ispod njega “Stari Pictures“, a najdonji “Stari informatičar“.

Gledan ja ovo “Stari informatičar“… ne kužin… Šta ću, radoznalost je bila prevelika, uđen unutra, a unutra samo jedna datoteka: stari informatičar.jpg. Otvorin ja sliku, a ono selfi od kolege iz IT službe. A jesan lega od smija, svaka mu čast ulipša mi je tjedan.

P.S. Nemoj slučajno da san koga utepija da je u Bing upisa “ragatač”.